Prve putnike iz Sirije, Iraka i Afganistana susreli smo u lipnju ove godine u Kumanovu: u taj smo makedonski grad stigli kako bismo obišli poprište oružanog sukoba u kojem je spaljen cijeli niz kuća u jednoj od ulica u kojoj žive tamošnji Albanci i za kojeg je poginulo osam makedonskih policajaca te 14 pripadnika naoružane skupine Albanaca, odnosno Kosovara. Na kraju dana naš nas je vodič odveo u staru kumanovsku džamiju, želeći nam pokazati njezinu unutrašnjost. Ondje je na ćilimima ležalo dvadesetak ljudi – muškaraca, žena i djece.

- To su ljudi s Bliskog istoka, koji ilegalno prelaze granicu i putuju prema Zapadnoj Europi. Zbog njih su vrata džamije uvijek otvorena - pojasnio je vodič.

U tom trenutku nismo shvaćali da se pred nama odvija priča o kojoj će uskoro brujati cijela Europa, glava je bila puna dojmova s poprišta krvavog sukoba. Pitali smo putnike možemo li ih fotografirati, no odbili su nas. Iako pri prvom susretu nismo shvatili da su iscrpljeni putnici početak velikoga migracijskog vala, zainteresirala nas je njihova sudbina i odnos Makedonije prema njima. Tada ih se još nije nazivalo izbjeglicama, mediji su o njima govorili kao o ilegalnim migrantima, što je etiketa koja onima što bježe od smrti nosi samo nevolje.

Curenje tih ljudi preko makedonske granice trajalo je još od konca 2014., pa je tako u studenome Al Jazeera izvijestila kako su njezini reporteri naišli na skupinu od 'čak dvadeset migranata' dvadesetak kilometara južno od Velesa. Makedonija se prema njima odnosila kao prema nevidljivim ljudima: prema zakonima koji su tada bili na snazi, mogli su neometano prolaziti kroz zemlju, ali im nitko nije smio javno pružati pomoć, pa ni ponuditi čašu vode. Međutim, vlasti se nisu usudile intervenirati u kumanovskoj džamiji, premda su sigurnosne službe znale da je ondje jedan od punktova gdje nevoljnici dobivaju vodu i hranu i gdje im je omogućen odmor od napornog pješačenja kroz Makedoniju. Dan-dva kasnije o toj se temi govorilo na konferenciji o slobodi medija, koja se održavala u Skoplju. Tom smo prilikom doznali da je Makedonija u pritvoru držala ukupno dvije stotine taksista koji su za solidnu naknadu odlučili riskirati i prevesti 'ilegalne migrante' do granice sa Srbijom.

Srbija je mogla dio autobusa usmjeriti prema Horgošu, ali ondje je granica bila opasana bodljikavom žicom, a izbjeglicama je već i spomen Mađarske tjerao strah u kosti. No neistina je da država nad tranzitom izbjeglica nije imala kontrolu i da su putnici sami tumarali zemljom, kao što je tvrdio Aleksandar Vučić

Nekoliko mjeseci kasnije, na granicu kod Đevđelije stići će na tisuće putnika; Makedonija će promijeniti zakon koji je ljude činio nevidljivima. Vlastima je bilo nemoguće zatvoriti oči pred velikom seobom naroda koji pristiže na državnu granicu. Taj se migracijski val, dakako, mogao predvidjeti, s obzirom na to da je u tom trenutku u Turskoj bilo oko 1,4 milijuna izbjeglica iz Sirije, u kojoj je bjesnio rat i koja je premrežena vojskama i paramilitarnim skupinama. Zapadni mediji fokusirali su se na ISIS, nove medijske zvijezde ekstremnog fundamentalizma, a u podlozi svega bile su želje – uramljene u optimizmom nabijenu sintagmu arapsko proljeće – najbogatijih zapadnih zemalja da se domognu energetskih resursa, odnosno kontrole nad bliskoistočnim distribucijskim kanalima. Migracijski se val dakle mogao lako predvidjeti, no balkanske države nisu o tome razmišljale, a Europska unija se nadala da će ga uspjeti zaustaviti. Putnici su, međutim, bili nezaustavljivi, u tisućama su hrlili prema Njemačkoj, zemlji koja je dala do znanja da je spremna otvoriti svoja vrata.

Idući susret s putnicima s Bliskog istoka dogodio se u kolovozu, u Beogradu i Kanjiži. Srbija je bila nespremna za nepregledne izbjegličke kolone koje su kod Preševa ulazile u zemlju. Preševo je bio punkt za registraciju, gdje su ljudi iz kolona mogli dobiti papir koji im je omogućavao da dvadesetak dana legalno borave na srpskom teritoriju. Ondje je za njih bila organizirana liječnička skrb, dijeljeni su im paketi s hranom i upute za nastavak putovanja. Iz Preševa su putnici stizali u Beograd, hvatali predah u tamošnjim parkovima uz željeznički i autobusni kolodvor. Bili su prepušteni sami sebi, odnosno ostavljeni na milost i nemilost grupicama i pojedincima koji su im nastojali izvući što više eura – te lešinare u ljudskom obliku moglo se prepoznati po fluorescentnim prslucima koje su odijevali da bi bili uočljiviji. Prodavali su putnicima telefonske kartice za pedeset eura, ugovarali poslove s taksistima koji su vožnju do Kanjiže i Horgoša naplaćivali dvije ili više stotina eura.

Autobusni promet između Preševa i Beograda pojačan je brojnim novim linijama, jer je interes za tu rutu bio nezapamćen. Dakako, izbjeglice su nerijetko voznu kartu plaćale kudikamo više od cijene koja je važila za domaće ljude. Boraveći među izbjeglicama u glavnom gradu Srbije, slušajući njihove priče i priče volontera koji su im boravak nastojali olakšati, dobili smo dojam da su postali nova gospodarska grana zemlje: vlasti u Beogradu nisu postavile nijedan informacijski punkt u parkovima u kojima je na goloj zemlji spavalo i staro i mlado, jer bi policija rušila postavljene šatore uz objašnjenje da je 'kampiranje' zabranjeno.

Iz Beograda smo otputovali u Kanjižu, u kojoj je koncem kolovoza bio otvoren tranzitni centar što se sastojao od desetak šatora na livadi izvan grada. Putnici bi iz toga kampa putovali do obližnjeg Horgoša, pa ondje ilegalno pokušavali prijeći granicu s Mađarskom, koja je upravo podizala žičanu ogradu prema Srbiji.

- Prešli smo pet granica i jedno more, zar misle da će nas zaustaviti komad žice - komentirali su putnici taj čin Orbanove vlade.

Doček izbjeglica u Hrvatskoj nije bio najorganiziraniji, trebao je proći tjedan da institucije i volonterske organizacije pohvataju konce, no u razgovoru s desecima putnika stekli smo dojam da nas doživljavaju kao zemlju koja ih je najtoplije primila na putovanju dugom oko 4.000 kilometara

Srpski ministar za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja Aleksandar Vulin u to je vrijeme tvrdio je da je kroz njegovu zemlju prošlo više od stotinu tisuća migranata/izbjeglica, od čega su četiri tisuće izrazile namjeru da u Srbiji zatraže azil. No Mađarska je 15. rujna zatvorila granicu sa Srbijom, odnosno rigoroznim mjerama spriječila prolazak izbjeglica kroz zemlju: nova zakonska regulativa podrazumijevala je zatvor za svakoga tko ilegalno prijeđe granicu. Na Horgošu su uslijedile brutalne policijske intervencije, koje su rezultirale razbijenim glavama i očima iziritiranima suzavcem. Mađarski političar desne provenijencije, gradonačelnik pograničnog grada Ásotthaloma Laszlo Toroczkai, snimio je kratak i zastrašujući film u kojem je putnicima poručivao da ne računaju na to kako će do Njemačke i drugih željenih odredišta stizati preko 'njegova teritorija': preporučivao im je alternativnu rutu preko Hrvatske. Film na YouTubeu ima oko milijun i pol pregleda. Autobusi koji su kretali iz Preševa preusmjereni su prema hrvatskoj granici...

Treći put s putnicima smo se susreli u Tovarniku, u vrijeme koje je označilo početak izbjegličke krize u Hrvatskoj. Horgoš je zamalo ispražnjen, novim tranzitnim točkama postaju Tovarnik, Bapska i kamp Opatovac. Premijer Zoran Milanović već se prvih dana odlučuje za tzv. plan B, koji podrazumijeva transport izbjeglica do mađarske granice. Mnogi su sreću okušali i na slovenskoj granici. Putnici se u Hrvatskoj nisu imali namjeru zadržavati, a otiske prstiju odbijali su ostavljati jer bi ih u slučaju takve evidencije iz odredišnih zemalja mogli vraćati u zemlju u kojoj su evidentirani. Kada je broj izbjeglica dosegnuo dvadeset tisuća, hrvatska vlada odlučuje zatvoriti granicu sa svojim istočnim susjedom, kako bi prisilila Srbiju da izbjeglice upućuje i do mađarske granice. Jer prema svim informacijama ljudi s terena s kojima smo razgovarali, autobusi iz Preševa usmjeravani su isključivo prema Hrvatskoj, prema njezinim zelenim granicama. Srbija je mogla dio usmjeriti prema Horgošu, ali ondje je granica bila opasana bodljikavom žicom, a izbjeglicama je već i spomen Mađarske tjerao strah u kosti. No neistina je da država nad tranzitom izbjeglica nije imala kontrolu i da su putnici sami tumarali zemljom, kao što je tvrdio srpski premijer Aleksandar Vučić. Od aktivista koji radi na graničnom prijelazu Miratovac, između Srbije i Makedonije, doznali smo da Srbija zna za svaki autobus kojim izbjeglice odlaze iz tog mjesta. Dakle prijevoz izbjeglica do hrvatske granice pod potpunom je kontrolom susjedne zemlje. S druge strane, valja imati na umu da putnici naprosto nemaju izbora – granica na Horgošu postala je pretvrdom, pa je od njezina zatvaranja izbjegličkim kolonama Hrvatska najpoželjnija ruta.

Doček izbjeglica u Hrvatskoj nije u svakom trenutku bio najorganiziraniji, trebao je proći tjedan da institucije i volonterske organizacije pohvataju konce, no u razgovoru s desecima putnika stekli smo dojam da nas doživljavaju kao zemlju koja ih je najtoplije primila na putovanju dugom oko 4.000 kilometara. Njihove riječi i dojmovi o gostoljubivosti Hrvatske distribuiraju se na društvenim mrežama, koje su izbjeglicama jedan od glavnih izvora informacija, pa zemlji jamče priljev novih desetaka tisuća ljudi koji će njezinim teritorijem pokušati doprijeti do Njemačke, Švedske i drugih razvijenih europskih zemalja. Na važnost društvenih mreža za sirijske putnike upozorio nas je i prije početka izbjegličke krize u Hrvatskoj Sirijac Nizar Shoukry, stomatolog zaposlen u Lovasu. Hrvatska će dakle i dalje biti pod pritiskom izbjegličkog vala, što zbog hermetički zatvorenoga Horgoša, što zbog planiranog transporta izbjeglica na njezine granice. Kako Mađarska sve glasnije najavljuje zatvaranje granice sa Srbijom, pod jačim će se pritiskom naći i Slovenija. U međuvremenu, problemi prouzročeni velikom seobom odražavaju se na odnose zemalja u regiji. No putnike ti odnosi ne zanimaju, oni hrle prema Njemačkoj, koja očekuje priljev od čak milijun izbjeglica. Prateći putnike na pojedinim etapama njihova putovanja zaključili smo da putuju kao u transu, da su zapravo – nezaustavljivi.