>

novosti logo

Kronika Kronika

Nikad prijavljeno ubojstvo

Povratnica iz Klasnića saznala je od susjeda da joj je majka 2001. godine ubijena najvjerojatnije iz koristoljublja, ali ovaj zločin od straha nikad nije prijavila

Mnogi povratnici nisu do kraja ostvarili svoja prava vrativši se na rodna ognjišta na Baniji i Kordunu. Svakodnevno se bore sa traljavim i neučinkovitim lokalnim administracijama. Ipak, samo rijetki su požalili što su se vratili. Njihovi dani prolaze u tuzi i gorčini, pa svakodnevno sebi postavljaju jedno te isto pitanje: Zašto smo se uopće vraćali? Jedna od takvih nesretnica je i Ružica Vranjanin, vremešna i usamljena starica čija je kuća na samom ulazu u selo Klasnić, kada dolazite iz pravca Gline. Priča Ružice Vranjanin ne govori o pukim problemima s birokracijom već je daleko gora: ona svjedoči kakvo je bezvlašće na krajiškim područjima vladalo i dugo godina nakon rata – njezina majka po svemu sudeći bila je žrtva nakokrutnijeg zločina, za kojeg nitko nije odgovarao niti je zlodjelo ikad prijavljeno policiji.

Prije rata, Ružica, njen muž Dušan i majka Ljubica skladno su živjeli od svog rada na njivama i vrtu. Imali su nešto stoke, što krupne, što sitne i premda nije bila riječ o izobilju, bili su zadovoljni i spokojni, jer je svega bilo taman koliko treba. Kada je započela Oluja, trebalo je donijeti odluku, ostati ili sve napustiti. Ružičina majka Ljubica ni čuti nije htjela o odlasku, ne želeći ostaviti kuću na milost i nemilost. No Ružica i njen suprug Dušan nisu dvojili ni časa i krenuli su, sa par zavežljaja na dugi put, sve do Kosova. Tamo su bili koliko-toliko zbrinuti u nekom prihvatnom centru, dijeleći nesretnu sudbinu sa stotinama izbjeglica, znanih i neznanih, sa Banije i Korduna.

Godine su prolazile, tu i tamo stizale su vijesti o majci i rodnom kraju, i njih dvoje sve više su počeli razmišljati o povratku. Planirali su se vratiti u ljeto 2001. godine, no zlokobna i prilično zakašnjela vijest u rano proljeće iste godine natjerala ih je da u svega dan-dva, spakuju nešto stvari i krenu natrag put Banije. Saznali su da je majka Ljubica umrla. Puni zebnje i tuge obreli su se jednog jutra u Klasniću, ispred svoje kuće. Zatekli su sve devastirano, pokradeno i uništeno, nigdje ni vrata ni prozora. Odmah su požurili kod susjeda, kako bi saznali detalje o majčinoj smrti i o tome tko im je uništio kuću.

Kolege će otići kod Ružice Vranjanin kako bi prikupili sve potrebne podatke i rasvijetlili slučaj – rekla je Iva Dvorski, Policijska službenica za odnose s javnošću PU Sisačko-moslavačke

- Čim sam pronašla susjede, shvatila sam da majčina smrt nije bila uobičajena. Dvije susjede ispričale su nam da je jedan susjed, prije mjesec - dva, tražio od majke rakijski kotao. Ona ga nije htjela dati, posvađali su se i on ju je zadavio u vlastitoj kući. Tako sam saznala da majka nije umrla, već da je ubijena. Susjede koje su pronašle majku mrtvu, također su mi rekle da je nekoliko dana iza toga događaja, kombi Komunalca odvezao majčino tijelo. Otišla sam u Komunalac i tamo saznala da nikada nisu nikoga odvezli iz Klasnića. Bila sam šokirana i potpuno zbunjena. Na policiju muž i ja nismo htjeli ići jer smo se bojali čovjeka za kojega su mi rekli da mi je ubio majku, jer je još bio u selu. Iduće godine umro mi je muž, a umro je i navodni ubojica moje majke. Od tada, dakle od 2002. godine, obilazim sva groblja u široj okolici, ne bih li pronašla majčin grob. No njemu ni traga, ni glasa. Do danas nisam otišla na policiju, jer sam ostala sama i strah me je. Tko zna što i tko stoji iza svega – objašnjava Ružica Vranjanin.

Ovaj događaj i nerazjašnjene okolnosti oko njega, kao i smrt muža, duboko su potresli Ružicu. Podnijela je zahtjev za obnovu i napokon je došla na red i njena kuća. Na njeno veliko iznenađenje i još veće razočaranje, kuća je obnovljena zbrda-zdola. Ni kupaonice, ni zahoda, postavljen je tek grubi betonski pod, toliko hladan da se ne može izdržati ni ljeti, a kamoli zimi. Bila je to kap koja je prelila čašu i Ružica je napokon, nakon svih nedaća koje su zaredale jedna za drugom, gorko požalila što se vratila na Baniju. Onemoćala i boležljiva, provodi dane tugujući u neimaštini, a poljoprivredna mirovina od 800 kuna mjesečno nikako joj nije dovoljna za život. Više od 300 kuna plaća režije, struju, slivne vode, komunalnu naknadu i telefon, pa je prisiljena 450 kuna rastegnuti na mjesec dana. Jedva 15 kuna dnevno nikako nije dosta nesretnoj Ružici, jer iz toga još mora platiti izvlačenje drva za zimu iz vlastite šume.

Kaže da više nema za što živjeti i da bi najradije da umre, ali eto, o tome ne odlučuje ona. Od gladi je spašava veliki vrt koji obrađuje i u kojemu se već sada može ubrati luka i salate, a bit će tu još svega. Strahuje od onog dana kad više ne bude imala snage za obradu vrta i svako veče liježe u krevet razmišljajući o samo dvije stvari. Gdje je majčin grob i što će biti s njom kad onemoća. U misli joj često dolaze oni dani kada su svi zajedno sretno i blagoslovljeno živjeli. Selo je bilo puno ljudi i djece, teško se radilo, ali se znalo i zapjevati. Svi su jedni drugima pomagali i jedni o drugima brinuli u nevolji. Danas, rijetki stanovnici, uglavnom starci, iz desetak raštrkanih kuća, ne sretnu se po desetak dana. Svi brinu svoju brigu prepinjući dan za danom.

- Ima jedna stvar koja me jedina raduje. Možda ćete pomisliti kako je to nešto krupno i veliko. Možda za vas nije, ali za mene je neprocjenjivo. Imam u dvorištu bunar. Iz tog bunara još su moje prababe vukle vodu, a okus te bunarske vode, od kamena, isti je kao i kad sam bila djevočica i pila s njega. Trnu zubi. E, ta voda i taj bunar jedina su stvar za koju se mogu čvrsto uhvatiti, i sretna sam zbog toga. – kaže hrabra Ružica Vranjanin.

O još uvijek nerazjašnjenim okolnostima smrti majke Ružice Vranjanin, obavijestili smo Policijsku upravu Sisačko – moslavačku.

- Informaciju smo primili na znanje, saznanja ćemo prenijeti u Policijsku postaju u Glini i vjerujem, već danas, kolege će otići kod Ružice Vranjanin kako bi prikupili sve potrebne podatke i rasvijetlili slučaj– rekla je Iva Dvorski, Policijska službenica za odnose s javnošću.

1/1