Na nedavno održanoj promociji knjige ‘Bez straha’ španjolske benediktinke Tereze Forkades govorio je i mladi teolog Nikola Horvat. Na blogu Vjetar sam za sebe kaže: ‘Potkrijepljen iskustvom novoobraćenika, zatim aktivnog laika u župi, trogodišnjeg života u samostanu, petogodišnjeg studija teologije, sedmogodišnjeg iskustva rada pod Hrvatskom biskupskom konferencijom, jednogodišnjeg rada kao vjeroučitelj, te dvanaestogodišnjeg svakodnevnog traganja za Isusom Kristom, taj nesvakidašnji duhovni put me osposobio da kritički promatram stvarnost zvanu Crkva.’
Povod za ovaj razgovor je promocija knjige Tereze Forkades. No vratimo se njezinom prošloljetnom gostovanju u Šibeniku i izlaganju koje je izazvalo dosta negodovanja među ovdašnjim visokim klerom. Zašto?
Crkva u Hrvatskoj je prilično konzervativna, a samim time i patrijarhalna. To dvoje podrazumijeva dvije stvari: prvo, govor koji se razlikuje od uobičajenog doktrinarno čistog govora, govor koji ne prati tokove crkvenog nauka je nepoželjan, a drugo, žena u Crkvi kod nas ima svoje mjesto. Ona je poslušna časna sestra, po mogućnosti kuharica ili sakristanka koja moli i šuti; preslikamo li tu sliku na laički stalež, žena je poslušna kućanica, majka i supruga. Taj je stereotip na snazi i većina klera nesvjesno to uzima pod normalno. U takvo je okruženje došla sestra Tereza Forkades i punim glasom i samosvjesno progovorila suprotno uvriježenom crkvenom govoru. To je bilo sasvim dovoljno da razbjesni domaći kler. Ponašala se neuobičajeno za ovdašnje stereotipe, a to crkveni ljudi ne podnose, tim više što im sestra Forkades nije podređena, ne odgovara ovdašnjim autoritetima i potpuno je nepredvidiva.
Domaću časnu sestru bilo bi lako ušutkati, što nije bilo moguće u slučaju sestre Forkades, pa je kao takva predstavljala i svojevrsnu opasnost za autoritet hijerarhije. Kada se to sve zbroji, dobili smo to što smo imali priliku vidjeti.
Crkva nije šoping-centar
Papa je negativno ocijenio praksu javnog obznanjivanja cjenika za usluge koje kler daje vjernicima. Koje je vaše mišljenje o tome i kako je to u nas primljeno, odnosno kakvi su inače stavovi naših svećenika u vezi novog pape Franje?
Dakako da je papa s tom izjavom pogodio srž. Crkva nije šoping-centar i cjenici bi trebali nestati iz crkvenih hodnika. Isto tako, novac bi se morao maknuti iz sfere sakramenata. Jasno je da svećenici izlaze u susret siromašnim vjernicima i od njih se ne zahtjeva da plate, no bez obzira na to novac i sakramenti bi trebali biti u suprotnosti, nikada se ne spojiti. Sakramenti su, kako Crkva vjeruje, izljev Božje milosti u vjerničku zajednicu i takse, koliko god malene bile, zamagljuju esenciju besplatnosti Božje milosti koja se izljeva na vjernike i koja je simbol Božje brige i ljubavi za čovjeka. Zamislite samo da majka svome čedu podastre račun na osamnaesti rođendan za porođajne muke što ih je onomad podnijela, što bi taj čovjek pomislio o svojoj majci! Nažalost, Crkva je zaglibila u administraciji i teško da će se išta po tom pitanju promijeniti.
A što se tiče svećenika, oni prilično dobro reagiraju na papu Franju, no rekao bih da to rade po inerciji. Naime, prijašnji pape su bili drugačiji od Franje i nisu toliko uzvitlavali vode, tako da je obožavati papu bilo legitimno i poželjno. Kult obožavanja svetog i nedodirljivog vođe je dobro poznata boljka katoličkog svijeta i duboko je ukorijenjen u vjernički mentalitet. Sada kada je papa ponešto drugačiji svećenici nastavljaju s obožavanjem, prepravljajući si papine izjave prema vlastitim afinitetima – netko manje, netko više, a sve to uz već poslovično okrivljavanje medija za izokretanje papinih riječi (što se događalo, ali valjalo bi raspraviti u kojoj mjeri, primjerice u vezi s cjenicima u crkvi bio je nedvosmislen i jasan). Dakle svećenici ga vole zbog njegove popularnosti, ali i zbog same činjenice da je on papa, a na ostalo zatvaraju oči; ta eto uskoro novih konklava i uvjeren sam da će kardinali dobro promisliti treba li Vatikanu još jedan ovakav.
Također, kakav je vaš stav prema papi Franji? Hoće li ime koje nosi značiti promjenu u Crkvi, da se ona okrene siromašnima?
Kada je papa Franjo izabran, napisao sam članak pod nazivom ‘Papa Franjo – oksimoron’. Koji tjedan kasnije, teolog Hans King napisao je članak ‘Paradoks pape Franje’ koji govori o sličnoj stvari: papinska moć (na političkoj i financijskoj razini) nepoveziva je s imenom asiškog sirotana, svetoga Franje. I dalje mislim tako. Dakle institucija papinstva je tako kreirana da je gotovo nemoguće manipulirati njome u smjeru evanđeoštine, osobito siromaštva. Promjena koja bi okrenula Crkvu siromašnima mora se početi događati odozdo, od nas vjernika, jer ukoliko budemo čekali papu koji vodi Crkvu k siromaštvu, moglo bi se dogoditi da to ne dočekamo.
Preispitati Vatikanske ugovore
Je li se dolaskom novog pape što promijenilo u odnosu prema tzv. rodnim pitanjima, kao i prema mjestu žene u Crkvi?
Kratko rečeno – ne! Naime, iako su mediji znali prikazati pokoju papinu izjavu kao revoluciju u crkvenoj praksi, njegove izjave moramo uzeti u cjelini. Kada je o gej osobama izjavio da tko je on da im sudi, malo koji medij je prenio i sljedeću rečenicu da je on sin Crkve, a crkveni se nauk dobro zna. Slično je sa sinodom o obitelji, koja se nedavno odigrala u Vatikanu. Tresla se brda, rodio se miš. Potvrđena su ranija učenja i nikakvi se uzmaci nisu radili. Raspravljalo se, ali samo je na tome ostalo. U vezi žena problem je još veći jer su Franjini prethodnici tom škakljivom pitanju doskočili nereformljivim naukom, tako da ako se nešto bude mijenjalo, prvo će trebati zagristi u vrući krumpir nezabludivosti, koji sapliće noge ekumenizmu već preko sto godina. Za takvo što ovaj papa nema snage. Ipak, pristup pape Franje je puno ljudskiji, evanđeoskiji, a to itekako pozdravljam.
Treba li u Hrvatskoj uvesti crkveni porez i tako riješiti način financiranja vjerskih zajednica ili treba ostati na dosadašnjoj praksi izvedenoj iz ugovora sa Svetom Stolicom?
Ugovore države i Vatikana svakako treba preispitati i preoblikovati. Mnogo se nepravde događa zbog tih ugovora. Uzmimo samo članak po kojem Crkva ima ingerencije u sustavu obrazovanja. Naime, Crkva sama radi kurikulum, sama kadrovira vjeroučitelje u školama, a država sve to dobro plaća. Osim što je takvim načinom otvoren put malverzacijama crkvenih poltrona koji potom kadroviraju prema ključu podobnosti ili nepotizma, škole su potpuno nemoćne ustanove li da je vjeroučitelj nesposoban. Smatram da Crkvi u Hrvatskoj treba bolno otriježnjenje od života u staklenom balonu beneficija i luksuza. Ipak, do koje bi mjere valjalo preoblikovati ugovore, to bi trebali ustanoviti pravni stručnjaci u sprezi s teolozima, sociolozima i ostalim stručnjacima.
