>

novosti logo

Kultura, Intervjui Kultura, Intervjui

Nina Bunjevac Crkvi se ne sme dozvoliti prilaz vlasti i prosveti

Umesto crnog i belog, mora se pronaći rešenje koje leži u sivoj, mora se otvoriti dijalog. Ali crkvi se ne sme dozvoliti prilaz, jer ona kod nas označava razliku između ‘nas’ i ‘vas’

Nina Bunjevac je slikarica, kiparica i profesorica umjetnosti, koja se posljednjih godina počela izražavati stripom u narativnoj formi. Nedavno je gostovala na Sajmu knjiga u Istri, što je bila i prilika za razgovor s ovom izrazito zanimljivom autoricom, koja je veliku pozornost javnosti privukla ‘Zemljom otaca’ (‘Fatherland’), stripovskom pričom o svom ocu Petru koji je kao pripadnik četničke emigracije 1970-ih poginuo u Kanadi.

U Hrvatskoj ste, nakon ovdašnjeg izdanja ‘Zemlje otaca’, dočekani kao zvijezda – intervjui, nastupi, gostovanja… Jeste li to očekivali?

Sa jedne strane jesam, a sa druge nisam: uspeh nikada ne očekujem, samo se nadam. U Hrvatskoj, kao i u ostalim zemljama bivše SFRJ, imam gomilu divnih prijatelja, tako da mi je put ovamo, kao i za drugih poseta, bio nešto poput povratka. Ali znate već, Istra vam je jedna sasvim druga planeta, tu gostoprimstvo i druželjubivost prelaze sve granice realnog…

Mi smo ljudi, ostalo su nijanse

Jeste li nakon rada na stripu potaknutom osobnom pričom doživjeli katarzu i razriješili traumu koju je cijeloj obitelji ostavila teroristička i nacionalistička prošlost vašeg oca? Je li razrješavanje intime kroz umjetnički rad učinkovito?

Svakako, smatram da je rešavanje intime kroz umetnički rad ne samo učinkovito nego i lekovito. Rad na strip-albumu je bio jako iscrpljujući, trebalo mi je dugo vremena da se oporavim od silnog posla. A kada je i taj odmor prošao, osetila sam veliko olakšanje, ne samo u fizičkom nego i u psihičkom smislu.

Mnogi kritičari smatraju da je vaš strip bez ideološkog predznaka. No je li to uopće moguće reći ako ste i sami, tijekom sazrijevanja, zauzeli stav prema nacionalizmu? I može li se uopće ideologija nacionalizma i ekstremne desnice promatrati na isti način kao slobodarske ideje partizana i antifašizma?

Iako sam naklonjena levici, u ‘Zemlji otaca’ zauzela sam neutralan stav, da pokažem uticaj očevih akcija i njegove pogibije na našu porodicu. Od nacionalizma smo 1975. iz Kanade pobegli u SFRJ, a petnaestak godina kasnije od njega smo opet bežali

Ja sam u suštini dete socijalizma, rođeno u Kanadi, a odraslo u SFRJ. Nakon povratka u Kanadu 1990., pred zahuktavanje rata, konačno sam imala priliku da upoznam prijatelje svog oca. Kao 16-godisnja devojčica, nostalgična i u potrazi za identitetom, i sama sam pala u vrtlog nacionalizma. U to vreme su nam vesti dolazile putem satelitskih prenosa Miloševićeve bande, a na Zapadu su Srbe gledali kao monstrume. To je bio ubitačan koktel, u kome je bilo nemoguće zauzeti neki neutralan stav. Elem, nakon što sam pročitala ‘Kulturu laži’ Dubravke Ugrešić i kratke eseje Jasmine Tešanović, otkrila sam da je rat bio šovinistički nastrojen, kako u Srbiji tako i u Hrvatskoj i Bosni, i da su prave žrtve bile žene i deca. Političari su, uz pomoć medija i propagande, punili džepove, a oni dole palili su se na nacionalizam. U svakom slučaju, taj period mi je pomogao da razumem bol i jad koji se kriju iza nacionalizma. Svi smo mi ljudi, i levica i desnica, i iza naših akcija uvek se krije neki bol koji želimo zaceliti. Iako sam naklonjena levici, u ‘Zemlji otaca’ zauzela sam neutralan stav, da pokažem uticaj očevih akcija i njegove pogibije na našu porodicu. Od nacionalizma smo 1975. iz Kanade pobegli u SFRJ, a petnaestak godina kasnije opet smo od njega bežali. Tokom intervjua na pulskom radiju pitali su me da li je moguća demokracija u Hrvatskoj: rekla sam im da jeste, da je prava demokracija imati i levicu i desnicu, da se tu ne može birati, ali da to mora biti bez govora mržnje, bez onog ‘ne zaboravite tko ste, pošto ni drugi neće to zaboraviti’. A tko smo? Mi smo ljudi, ostalo su nijanse. Moramo se ugledati na Nemačku i druge zemlje koje su uspele izaći iz vrtloga, i to mnogo većeg i užasnijeg. Primetila sam na Balkanu ekstremni pogled na politiku, sve je tu crno i belo, i na levici i na desnici. Mora se pronaći neko rešenje koje leži u nekoj sivoj, mora se otvoriti dijalog. A kada smo već tu, crkvi se ne sme dozvoliti prilaz ni vlasti ni prosveti, jer ona u suštini jeste totalitarizam, a kod nas označava i razliku između ‘nas’ i ‘vas’, šta nas opet vraća na neki usrani početak.

Stereotipi o Balkanu

O vama su pisali veliki mediji poput ‘Guardiana’ i ‘Independenta’; Balkan je uvijek zanimljiva tema, ali koliko su i dalje jaki stereotipi o njemu, kao o nečemu izvan tzv. zapadne civilizacije?

Nekada je Balkan bio ‘otomanska Evropa’ i to je bilo to, a nakon 1914. postaje ‘bure baruta’. SFRJ je to promenila. Bili smo nezavisni, družili se i sa Istokom i sa Zapadom. Istočni blok nas je gledao kao neku zapadnu zemlju, a Tito se družio sa Kastrom, Kenedijem i Nehruom u isto vreme. Najaktuelniji prikaz i stereotip o Balkanu pojavio se tokom i nakon rata 1990-ih i za to smo sami krivi. Sada je vreme da to promenimo primerom kulturne razmene. I to se može, samo treba biti voljan.

Vaši crteži su detaljni, slikarski – svaka sličica donosi cijelu jednu scenografiju. Je li to razlog što dosad od vas nismo dobili jedan veliki strip roman?

Stripom se bavim svega desetak godina. Prvi album bio je nešto poput vizitkarte, a drugi, grafički roman, došao je tek kada sam postala spremna ispričati tu priču. Naravno, detalj u crtežu uzme dosta vremena, pa i produlji ceo proces.

1/2