Novosti

Politika

Nit’ kopali, nit’ orali

Rentijerski karakter hrvatske ekonomske politike sasvim je ideološki preplavio javni prostor i napadno se rijetko dovodi u pitanje njegova politička i kulturna pozadina. Mi dakle više nismo subjekt, nego ambalaža za nečiju priču

68qgamgtiyb2l5n578s2sai2uyc

Dubrovnik (foto Grgo Jelavić/PIXSELL)

Domaći mediji proteklog su se tjedna ponovno raspisali o zavodljivim prihodima naših turističkih središta od stranih filmskih industrija. Poznato je da se na Jadranu snima visokobudžetna serija ‘Igra prijestolja’, zatim ‘Borgia’, a uskoro možda i remake legendarnog filma ‘Winnetou’ nanovo u Paklenici. Govori se o desecima milijuna kuna godišnje zarade u lokalnim proračunima, ali mediji već najavljuju i milijarde. Primijećeno je, doduše, kako ne pružamo filmašima mogućnosti postprodukcije, tehničke obrade nakon snimanja. To se u SR Hrvatskoj inače radilo naveliko, a snimali su stranci ovdje još i više, često u koprodukciji s našim Jadran filmom. Ali tko bi za tim žalio dok i ovako curi dobit, a nit' kopali, nit' orali.

Slobodni smo ipak poremetiti opću idilu i skrenuti pažnju na određene manje vesele momente u istom kontekstu. Prije svega, dade se uočiti kako u čitavoj priči o uspjehu nema baš nikakve naše recentne zasluge. Kao što turizmom generalno zarađujemo samo na prirodnim ljepotama i povijesnim znamenitostima, tako i kroz specifični filmski turizam prodajemo dio zatečene vrijednosti kao podlogu za daljnju fikcionalnu nadgradnju. Istinsko blago od profita u svakom slučaju zadržava netko drugi, a tko se pritom makar potrudio da stvori novu vrijednost. Rentijerski karakter hrvatske ekonomske politike, međutim, sasvim je ideološki preplavio javni prostor i napadno se rijetko dovodi u pitanje njegova politička i kulturna pozadina. Mi dakle više nismo subjekt, nego ambalaža za nečiju priču.

Štoviše, počeli smo presudno ovisiti o dobroj volji velikih producenata; ako im naši krajolici dojade, ako samo stilski odluče promijeniti ambijent, pocrkat ćemo od gladi. Taj strah kompenziramo autokolonijalnim hvalisanjem – nitko nije kulisa kao mi. Za to vrijeme u realnom Dubrovniku građani ne mogu podnijeti luksuz življenja u Starom gradu, pa se iseljavaju u predgrađe. Njihov jedini egzistencijalni zalog jest taj burzovno pomahnitali nekretninski kvadrat iz kojeg se moraju pokriti svi troškovi života. Dubrovnik je danas grad s odumirućom jezgrom, grad bez centra, stoga i dezintegriran. Upravo kao neki antigrad, a koliko jučer je bilo naivno planirano da bude uzor, naša vrla urbana paradigma.

Politika

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više