Jun Fose: Pas i anđeo (s norveškog preveo Radoš Kosović, Treći Trg, Beograd, 2019.)
Sve do nedavnog Nobela, Jon Fosse je izvan svog matičnog kulturnog kruga bio prije svega "pisac za pisce" – jedan od onih "autora za koje niste čuli, ali ih svakako morate čitati". U Norveškoj pak već neko vrijeme ima status književne veličine, njegovi se dramski tekstovi izvode širom svijeta, knjige su mu prevedene na sve veće jezike. Fosse je – jednako u prozi, poeziji i drami – kompleksan, slojevit autor specifične svjetotvorbe, timbra, spektra interesa i fokusa, no istovremeno u stanju komunicirati sa širom čitalačkom publikom, do koje će njegov prilično opsežan opus sada konačno i stići. "Pas i anđeo" treća su njegova pjesnička knjiga, izvorno objavljena 1992. godine.
Riječ je, kako u konciznom pogovoru upozorava prevoditelj, koji je i inače odradio izvrstan posao, o svojevrsnoj, u samom naslovu čitljivoj sintezi preokupacija i lirskih strategija dviju autorovih prethodnih zbirki, "Anđeo s vodom u očima" i "Pokreti psa". Već iduće godine Fosse će objaviti prvu dramu, uslijedit će uspjeh na svjetskim pozornicama i autorska koncentracija na scensko pismo. Natruhe dramske organizacije vidljive su ipak već ovdje, u knjizi koju bismo mogli okrstiti lirskom poemom u devet činova.
Fosseov je duktus izrazito lirski i kada u srži teksta stoji fundamentalna egzistencijalna kontemplacija, a njezin filozofski obzor rubi intenzivni dijalog s Hölderlinovim fragmentima. U tom svijetu sirovog pejzaža sjevernog primorja i sjeverne noći sve istovremeno stoji i u neprekidnom je pokretu. Sve od bezobličnih, protejskih entiteta vode i vjetra; levitiranje između nekoga "ne još" i izvjesnoga "ne više", pri čemu ključna postaje (gotovo globalna) metafora plovidbe: more je masa tame tamom natkriljene, u neuhvatljivosti morske pjene ogleda se mogućnost boga, a u svom čamcu iz svega, kao upitna, krhka vertikala, proviruje u valove zafrljačen čovjek. No, ipak, "ja veslam u tami / odagnavam veliku tugu".
Euđenio Montale: Prilike (s talijanskog prevela Gordana Subotić, Kontrast, Beograd, 2018.)
Montale je svog Nobela inkasirao 1975., na pragu vlastitih osamdesetih, kad je već u svjetskim razmjerima bio pjesnički slavan. Bilo je to također u ono vrijeme kada je domaće pjesništvo pomno pratilo događanja u onom susjednom, talijanskom. Posljednjih tridesetak godina to više nije slučaj. S talijanskog se prevodi i objavljuje malo, i to gotovo isključivo unatrag, u arealu s aurom klasičnog – aktualni glasovi kao da ne postoje. Knjiga "Prilike" izvorno je objavljena 1939. i obično se, uz prvijenac "Sipine kosti", smatra Montaleovim ključnim naslovom.
Uto su brojne u nju uključene pjesme odavno dostupne u različitim prijevodima na naš jezik i obilato antologizirane, a ni knjiških izdanja u najrazličitijim kombinacijama nije nedostajalo. Kontrastov otisak upotpunjen je predavanjem održanim u Švedskoj akademiji i donosi sukus prepoznatljivog prosedea: Montalea kao uzornog, intelektualistički impersonalnog, distanciranog modernistu, ipak ne toliko hermetičnog kao Ungaretti, obilježenog miljeom i pejzažem, ali ni približno koliko Pavese ili rani Pasolini, precizne slike, ali izbjegavajući gnomsku svedenost Quasimoda, antifašista otpočetka i dosljedno, ali bez izravnosti jednog Fortinija. Neki nobelovski, reći će, zlatni rez.
Juan Ramón Jiménez: Lirika jedne Atlantide (izabrao i sa španjolskoga preveo Dinko Telećan, Matica hrvatska, Zagreb, 2022.)
Formiran što na repovima generacije '98, a što usporedo s njom, te već s najvećim dijelom vlastita opusa za sobom kada je španjolsko pjesništvo poharala kreativna eksplozija generacije '27, Jiménez će svojim paradigmatski modernističkim konceptom "čiste" ili "apsolutne" poezije svakako postati jednim od temeljnih autora kontinentalnog modernizma. Nobel ga je stigao '56., dvije godine uoči smrti. Telećan u ovom dvojezičnom izboru probire iz kasnijeg, zrelog pjesnikova opusa, koji je nastajao u Amerikama od odlaska u egzil 1936. nadalje, mahom u Portoriku.
Pjesnikov je izraz ovdje do prozračnosti, astralnosti jezične čipke u jedva primjetnom pokretu ogoljena gesta, koja svejedno uspijeva zadržati glazuru retoričke pretencioznosti te, dojam je, pomalo nasilnog stremljenja jednako prema fridrihovskom "praznom" kao i onom mnogo konvencionalnijem apsolutu. Drag mi je, kako se ono reče, Jiménez, ali mi je draža istina. S malim, naravno, "i". A ona se, u danom kontekstu, čini se ipak zove Paz – još jedan muški i mrtvi bijeli nobelovac, iz 1990.
