Na proslavi 70. godišnjice Nogometnoga kluba Petrova gora iz Vojnića brojnošću su se iskazali mnogi koji više ne žive na Kordunu, ali su na tradicionalnu Zelenu noć došli proslaviti okrugli rođendan ‘svoga’ kluba. Među njima smo susreli i nogometne veterane Petra Bunjevčevića, Nikolu Vučinića Ninu i Nikolu Pajića. Svi su oni rođeni u Slavskom Polju i igrali su za vojnićki klub, no prva dvojica sada žive u Beogradu, a treći u Kraljevici.
- Ovdje sam rođen 1953. godine. Igrao sam za slavskopoljski Borac, ali i za Petrovu goru, Turbinu, Bakarac. I moj je tata nekoć igrao za Petrovu goru… Danas ovamo dolazim svaka dva tjedna, posjetiti majku koja i u 83. godini živi sama i ne želi preseliti k meni. Boravak ovdje mi je veliki odmor, unatoč tome što za mamu spremam drva i radim druge poslove oko kuće. Naravno, dolazim i zbog Zelene noći. Dvadesetak sam godina radio u Austriji, prije toga i u Rijeci. Imam familiju, kći i unuka. I oni dolaze ovamo, ali ne toliko često. Do Korduna stignem za sat i pol – kaže nam Nikola Pajić.
Njegov imenjak Vučinić, nadimkom Nina, rođen je 1955., a danas je Beograđanin koji svake godine dolazi na Zelenu noć Kluba u kojem je igrao dvije sezone. Pored svega, jedan je od većih donatora Petrove gore.
- I moja majka živi sama, a ima 83 godine, koliko i Nikolina. Pomognem joj oko poslova i spremanja za zimu, obiđem prijatelje i rodbinu. Ceste su dobre, pa dođem svaki mjesec ili dva. Supruga, sin i ja bavimo se privatnim biznisom, no nemam se, nažalost, namjeru vratiti ovamo za stalno. Sina i unuke malo toga vuče na Kordun i jako mi je žao zbog toga, ali eto, tako je ispalo. Rodna gruda privlači samo mene - priča Nina.
Slično zbori i Pero Bunjevčević, otac dvojice poznatih nogometaša Crvene zvezde i reprezentacije Srbije, Gorana (1973.) i Mirka (1978.). Goran je sada potpredsjednik Fudbalskog saveza Srbije zadužen za sve selekcije, a odigrao je dvadesetak utakmica za srpsku reprezentaciju između 1999. i 2002. godine. Počeo je u Hajduku, juniorski staž završio u Dinamu, igrao za Rad i Zvezdu, pa za engleski Totenham i nizozemski Den Haag. I Mirko je počeo s najmlađim timovima Hajduka, nastavio u Dinamu, novobeogradskom Radničkom, Rakovici, Radu, Kopru itd. Na poziv Ćire Blaževića otišao je u NK Mura. Danas trenira mlađe Zvezdine naraštaje.
Otac im Pero je završio mornaričko-tehničku školu, pa je dvadeset godina u struci radio u Splitu. Pet je godina radio i na zagrebačkom Brodarskom institutu, da bi početkom devedesetih otišao u Beograd. U mirovini je već 18 godina.
- Žena ima kuću u Vojišnici, pa ondje odsjedamo. Više smo zapravo ovdje nego u Beogradu, gdje smo kupili kuću nakon što je Goran, koji ima kćer, zaradio novac u Engleskoj. Mlađi Mirko ima sina koji također igra nogomet. O povratku ne razmišljam. Imao sam stanarsko pravo u zagrebačkim Dugavama, pa sam tražio povrat. Pitali su me imam li što od nekretnina u Beogradu. Pa normalno je da imam, da sam za 67 godina života nešto i stekao, stekao je i moj otac i moji sinovi, svi igrajući nogomet. Tako da ne vjerujem puno u povrat stanarskog prava, ali to mi i nije toliko važno: bitno je da sam zdrav, da mogu još malo igrati nogomet i družiti se s prijateljima – kaže Pero.
