Koordinirani pariški masakr, sada je sasvim jasno, postigao je osnovni cilj: vidimo kako se spirala konflikta ubrzano rotira i vuče nas sve niže. Simbolički usmjeren protiv hedonističkih rituala urbane srednje klase, ISIL-ovski napad na ‘glavni grad odvratnosti i perverzija’ odmah je potaknuo refleksnu obranu ‘zapadnjačkog načina života’. Francuskinje i Francuzi nastaviti će izlaziti, piti i pušiti, voljeti se i zabavljati, poručili su prkosno s pariških ulica, jer baš ti maleni užici teroristima predstavljaju najveći problem. Naravno, nitko pritom ne misli da se na prijetnju smrću zbilja može odgovoriti životnim stilom. On je više nalik stilizaciji otpora: prava reakcija bit će zato primjereno reakcionarna. Objava rata ISIL-u, u koji bi Francuska uskoro mogla povesti cijelu Uniju, unaprijed je promašen pokušaj da se terorizam izazvan zapadnjačkim intervencijama na Bliskom istoku zaustavi novom zapadnjačkom intervencijom na Bliskom istoku.
CIA-ino optuživanje Edwarda Snowdena za indirektnu pomoć napadačima pokazuje nam kako mjere sigurnosti hvataju siguran smjer: direktor agencije John Brennan, uostalom, već je zatražio da mu se napokon zakonski dopusti masovni nadzor milijuna građana. I dok Poljaci najavljuju da više neće primati izbjeglice, američki republikanci predlažu da se ulaz u zemlju ograniči samo na kršćane, a sve moćnija radikalna evropska desnica poziva na odlučnu fortifikaciju tvrđave Evrope, postaje izvjesno kako proklamiranih zapadnjačkih sloboda više neće biti bez pojačanog nadzora, zatvaranja granica i čvršće regulacije kretanja. Nastupa, kao što su komentatori već primijetili, doba normalizacije izvanrednog stanja: ništa čudno, zato, što je odluka o zabrani ulaska u Evropsku uniju tzv. ekonomskim migrantima, koja bi još prije tjedan ili dva snažno odjeknula, sada naišla uglavnom na nevoljku šutnju. Slika nesretnih imigranata koji su sebi na makedonskoj granici u znak protesta zašili usta djeluje stoga kao nijemi eho te tišine, tragični zrcalni odraz indolencije prestrašene evropske javnosti.
Uzalud dosadašnji humani tretman izbjeglica u Hrvatskoj, uzalud pristup koji nas je razlikovao od ksenofobne Poljske ili Orbanove Mađarske: kada se počnu zatvarati evropske granice, vidimo, i mi samo provodimo ono što se čini neizbježnim
Pošto se vijest o zaustavljanju ljudi izbjeglih iz zemalja koje nisu izravno pogođene ratom slučajno preklopila sa stanjem kolektivnog, postterorističkog traumatskog šoka, čini se da je nepovratno kontaminirana kontekstom. S jedne strane, stvoren je površan i pogrešan dojam da se ovo ograničavanje uklapa u novu, navodno neizbježnu, rigorozniju kontrolu useljenika, iako zapravo domino-efektom proizlazi iz restriktivnije politike Njemačke prema potencijalnim azilantima, koju je tamošnja velika koalicija dogovorila još početkom novembra. Logika diskriminacije ekonomskih migranata pritom je izravno suprotstavljena čak i paranoidnim fantazmagorijama desničara, koji potencijalne terorističke osvetnike prepoznaju u došljacima iz ratnih područja. S druge strane, ako nekome i jest jasno da blokada ekonomski uzrokovanih migracija nema baš nikakve veze s opasnošću od terorizma, to ne pomaže mnogo: pored masovne strepnje Evropljana i kolanja milijuna ‘pravih’ izbjeglica, sudbina stotinjak ljudi koji su zapeli u Sloveniji ili onih zaustavljenih pred makedonskom granicom ne čini se osobito važna. Samo, tamo gdje izvanredno stanje postaje normom, baš je ta, naizgled sitna iznimka precizan prikaz nadolazeće paradigme.
Jer u odluci da se protjeranima zabrani ulaz isključivo zbog njihovog državljanstva sadržano je dalekosežno odustajanje od individualnih prava: lakoća kojom pristajemo na kolektivizaciju ‘krivnje’ ekonomskih migranata pouzdan je znak krhkosti liberalnih temelja današnje Evrope. Još više, pretpostavka da je skalpelom nezainteresiranosti moguće precizno razdvojiti ekonomske od političkih motiva nečijeg bijega pokazuje nam da Uniji iznova izmiču glavni uzroci masovne tragedije kojoj svjedoči. Zar nisu ratovi i intervencije što ih je Zapad pokretao na Bliskom istoku uglavnom bili vođeni materijalnim, strogo ekonomskim interesima? I nije li, uostalom, svijest o povratnoj sprezi terorizma i zapadnjačkog (post)imperijalizma sada već postala općim mjestom, prihvaćenim čak i u medijskom mainstreamu? Poricati je u slučaju ekonomskih migranata znači opovrgnuti vlastiti dio krivnje, namjerno ostati slijep na mehanizme proizvodnje sukoba i prešutjeti kako je, u krajnjoj instanci, čak i lepršavi lajfstajl dobrostojećih pariških građanki i građana bio materijalno oslonjen na globalni ekspanzionizam Zapada. Znači, naposljetku, tek otužni produžetak dominantne ideologije odvajanja ekonomske sfere, rezervirane za ‘neutralne stručnjake’, od politike, reducirane na tehnokratsko upravljanje bez stvarne alternative.
Možda je zato baš ovdje, u Hrvatskoj – gdje je odluku o prestanku prihvaćanja ekonomskih migranata donijela jedna tehnička vlada i objavio je tehnički ministar unutarnjih poslova – pseudopolitika današnje Unije pomalo neočekivano dovedena do svoga logičnog završetka. Uzalud dosadašnji humani tretman izbjeglica, uzalud pristup koji nas je razlikovao od ksenofobne Poljske ili Orbanove Mađarske: kada se počnu zatvarati evropske granice, vidimo, i mi samo provodimo ono što se čini neizbježnim. A za takve mjere demokratski legitimitet zaista nije neophodan: tamo gdje je politika svedena na tehnokraciju, naučit ćemo vrlo brzo, baš svaka vlada je tehnička.
