Iste, 2019. godine, Denis Ćosić objavio je gotovo istovremeno "paralelne prvijence" – knjige "Neonski bog mržnje" i "Crveno prije sutona" – čiji su rukopisi pobijedili na dva različita natječaja, potonji osvojivši Gorana za mlade pjesnike. Dosad sklon pjesmi u prozi i poigravanju stihovno-proznim hibridima, u novoj, trećoj pjesničkoj knjizi Ćosić se prvi put u potpunosti okreće klasičnom stihu, ispisujući tako labavu, meandrirajuću poemu, sačinjenu od pedeset nenaslovljenih pjesama-stavaka.
Iako u osnovi stoji jezgro velike, mitske priče, jasna narativna linija izostaje. Umjesto toga autor se odlučuje za motivski mozaik sastavljen od tek nekoliko osnovnih elemenata koji često graniče s toposima (u Curtiusovom smislu) i izgradnju u sebe zatvorenog pjesničkog svijeta, koji na simboličkoj ravni izravno i na više nivoa korespondira s onim u kojem svakodnevno participiramo. Uzimajući u obzir njegove postavke, "Košute" bi mogli pridružiti tendenciji odnedavno sve prisutnijoj kod naše najmlađe pjesničke generacije, koju bismo mogli radno imenovati "novim ruralizmom". Tome bi poroznom nizu pripadale primjerice prve knjige (također Goranovki) Monike Herceg i Marije Dejanović i rukopisni prvijenac Josipa Čekolja, aktualnog dobitnika nagrade Na vrh jezika. Osim samog ruralnog okvira i pripadajućeg imaginarija odlikuje ga apstraktna, neodređena historizacija, paraantropologija, oslanjanje na mitske strukture i svojevrsna etnografija kolektivno nesvjesnog, interes za različite socijalne atavizme, genealogiju i kritiku hijerarhija i prevladavajućih obrazaca te povijest obitelji i zajednice, a taj se projekt izvodi na razini knjige kao cjeline, u pjesmama koje se najčešće jedna na drugu referiraju, nadovezuju i u konačnici uvezuju u kompaktan rukopis.
Kod Ćosića dobar je dio spomenutoga trasiran već u naslovu. Iako proizlazi izravno iz teksta, referirajući se na pjesmu koja, nudeći još jednu verziju mita o postanku te izgradnji i učvršćivanju hijerarhije, uspostavlja njegovu temeljnu metaforu, a iz simbolizma ukradenih jelenjih rogova i priče o izdaji izvodi kozmogoniju patrijarhata i pripadajuće mreže moći, isti je ipak nesretno odabran, kveljovski kičast. Ta se greška, srećom, u samim tekstovima ne ponavlja. U knjigu nas uvodi motivski grozd vezan uz u pore društva duboko upečeni patrijarhat i otvorenu mizoginiju, radikalnu i često brutalnu tiraniju spola. Sve doduše ostaje u binarnim, davno zacrtanim interpretativnim okvirima i pridruženim simboličkim općim mjestima: muško kao snaga, potencija, dominacija, aktivni princip (naslovni rogovi kao simbol muškosti izravno su povezani s plugom, oranjem, kultivacijom), dok se žensko – slabo, pasivno, pokoreno i potraćeno (simbolički vezano uz mraz i sušu) i izrijekom svodi na tradicionalnu figuru vještice.
Knjiga se prema takvoj podjeli nominalno postavlja izrazito kritički. Ispjevana je iz ženskog roda, iz perspektive košute, a i sam je njezin medij, jezik, (ispravno) označen kao polje dominacije i jedno od oružja muške moći: muškarac svaku riječ nastoji podčiniti / jer tko poznaje jezik, poznaje i ženu, / a tko ga kontrolira, njom i upravlja, ili, na drugom mjestu: moja obespravljenost počiva u jeziku, / odsustvo je imena znak mučenja. Tako su samo ženski likovi imenovani – Ivančica, Ruta, Mirta, Morana, Breza – dok su seljani identificirani po zanatima i funkcijama u zajednici te obiteljskim ulogama. Imena, koja gotovo isključivo pripadaju biljnom svijetu, sugeriraju također arhaičnu ili pak vanvremenu prazajednicu. Iako kao intencija svakako dobrodošli, dometi su ove kritike ograničeni. Pristajući na "pravila igre" i uvriježene simboličke, jezične i interpretativne kodove i bez inovativnih strategija njihovog prokazivanja i razobličavanja, tekst riskira da, umjesto kreativne kritike kroz praksu, ne bude više od poligona nove pjesničke korektnosti.
Pjesme, ispisane u nepravilnoj strofici, i cjelina koju čine inače su vrlo solidne. Zaigran je njihov pomaknuti kauzalitet, upečatljiva su začudna razrješenja u često apstraktnoj slici, koja se proteže izvan očekivanog areala konkretnog teksta. Pri gradnji pjesme i njenih elemenata Ćosić se u ovoj knjizi oslanja na vrlo ograničen broj strategija i postupaka, što u konačnici djeluje dvojako. S jedne strane stoji less is more: u pitanju je čvrsto koncipirana, precizno izvedena knjiga bez većih kvalitativnih odstupanja, i ta je redukcija uspješno kapitalizirana. S druge prilično se brzo javlja zamor materijala; premise, pa i njihova (raz)rješenja postaju predvidljivi i gube začudnu koprenu koja ih obavija na početku. Takva je na kraju i ocjena: Ćosić je napisao stabilnu, dobro sročenu pjesničku knjigu – vjerojatno najbolju dosad – ali kritičkih i estetskih dometa ipak ograničenih igrom na sigurno i okladom na zanimljiv, no suviše skučen prosede.
