Čelnici Radiotelevizije Srbije Dragan Bujošević i Nenad Stefanović prvi su kandidati za slamnate lutke koje će biti spaljene na postizbornom političkom karnevalu u Srbiji. Njihovu smjenu najprije su zatražili mladi prosvjednici koji već drugi tjedan protestiraju u najvećim gradovima, nezadovoljni uvjerljivom pobjedom Aleksandra Vučića već u prvom krugu predsjedničkih izbora, a još više uvjetima i načinom na koji je ona izvojevana, odnosno procesima i stanjem u srpskom društvu koje, po njihovu uvjerenju, klizi u diktaturu.
Među najmarljivije zidare Vučićeve diktature protiv koje su se pobunili uvrstili su gotovo sve privatne i državne medije u Srbiji, a skidanje uredničkih glava zatražili su samo na RTS-u i Radioteleviziji Vojvodine. Svakodnevno zvižde i manje-više duhovito protestiraju pod prozorima RTS-a i najstarijeg balkanskog dnevnika ‘Politike’, također u državnom vlasništvu. RTS im je ipak glavna meta jer je još uvijek najgledanija srpska televizija, iako nije bila među onima koje su najdrastičnije favorizirale Vučića – u tome su prednjačile privatne komercijalne televizije.
Kako i vođe studentskih protesta izgleda cijene da je privatno vlasništvo (i) u medijima nedodirljivo, pa i onda kad oni krše izborne zakone i pravila, odlučili su udariti samo na javnu televiziju i njezine čelnike. Nisu se previše nasekirali ni kad im se početkom tjedna pridružio prvi politički piroman vladajuće koalicije, ministar Aleksandar Vulin, zatraživši Bujoševićevu i Stefanovićevu smjenu jer RTS navodno neobjektivno izvještava o studentskim protestima, a glasno je upitao i zašto javna televizija još uvijek nije reformirana. Studentica politologije i sudionica Protesta protiv diktature Nataša Elenkov u ‘Danasu’ je Vulinov zahtjev ocijenila kao ‘pokušaj manipulacije predstavnika vlasti da predstave Javni servis kao neovisan i objektivan’. U istom dahu je pojasnila da ‘zahtjev Protesta protiv diktature nije prosta smjena kadrova, pa da na mjesto današnjih dođu neki drugi koji će od RTS-a napraviti profesionalniji Informer. Mi tražimo da Javni servis izvještava zaista objektivno, u skladu sa javnim interesom i da bude slobodan od političkih i drugih interesnih utjecaja’.
Na poticaj novinara u raspravu se umiješao i Vučić, rekavši da postoje institucije koje odlučuju o imenovanjima i smjenama na RTS-u. No nije propustio politički dosoliti opći juriš na RTS: ‘Jesam li uvijek bio sretan i da li sam danas sretan onim što radi RTS? Nisam, ali možda je to dobro za demokraciju. Neka oni rade svoj posao, institucije su tu da odlučuju, jer ne odlučujemo o tome ni ja, niti Vulin, niti bilo tko na ulici.’ Potom je poentirao: ‘Zna se kako, tko i po kojoj proceduri odlučuje. Interesantno je da se ona nekima sada ne sviđa, a svi su njihovi ostali na čelnim funkcijama RTS-a, nitko nijednog iz doba Demokratske stranke nije promijenio, svi žuti su ostali tamo, apsolutno svi. Svi koji su u to vrijeme dovođeni, ostali su i danas vedre i oblače, svi su urednici Dnevnika koje je postavljala DS, apsolutno svi. Sad mi pričaju da to nije DS, nego Tijanić, ‘ajde bolje ništa da ne govorim’, završio je u svom stilu Vučić, a prenio ‘Danas’.
Oglasio se i prozvani Bujošević, kratko poručivši da ga ‘raduje što su svi ljuti na RTS’. Gruda se zakotrljala, pa su se počeli javljati i drugi politički i ini medijski meštri, licitira se već i s imenima potencijalnih novih čelnika RTS-a. No i ovaj put uglavnom šute novinari i njihove cehovske udruge: zasad se oglasio tek UNS, usprotivivši se smjenama na RTS-u i zatraživši zakonsko redefiniranje medijskog praćenja izbora.
Sva ta najnovija graja oko medija, RTS-a i RTV-a, vjerojatno ide ka svome očekivanome ishodu u kojem će pasti pokoja urednička glava, a stanje u medijima i položaj novinara ostat će onakvi kakvima ih je opisala grupa autora na skoro 500 stranica knjige ‘Od novinara do nadničara. Prekarizacija rada i života’, nastale na temelju istraživanja provedenog u 2015. godini na uzorku od 1100 zaposlenih i nezaposlenih novinara i 618 zaposlenih i nezaposlenih fizičkih radnika (nadničara). Istraživanje je nedvojbeno dokazalo da većina novinara (62 posto anketiranih) u Srbiji živi život prekarnih radnika, identičan životu fizičkih radnika-nadničara (ista su im čak četiri od devet indikatora prekarizacije: egzistencijalna nesigurnost, pravna nesigurnost, nesigurnost radnog mjesta i nesigurnost radnog vremena). Pritom valja naglasiti da su anketirani novinari itekako svjesni lošeg stanja u medijima: 62 posto njih slaže se da u Srbiji nema slobode medija, 77 posto smatra da država kontrolira medije, 73 posto da je autocenzura među novinarima veoma raširena, isto toliko ih smatra da ima više autocenzure nego cenzure jer se novinari plaše da ne izgube posao, a zbog takvog stanja u medijima dvije petine novinara bi napustilo novinarstvo, isto toliko bi ih radilo u medijima u kojima mogu slobodno pisati bez obzira na status i visinu plaće, a jedna petina novinara izabrala bi siguran posao i po cijenu da ne pišu ono što misle i znaju. Premda preko 70 posto novinara smatra da su za stanje u medijima krivi i oni koji u njima rade, ipak su za 96 posto njih glavni krivci oni koji kreiraju medijsko okruženje (vlast, država, vlasnici medija). Sve u svemu, autori istraživanja zaključuju da mediji u Srbiji ne obavljaju svoje dvije osnovne funkcije, prenošenje pouzdanih informacija i ulogu ‘psa čuvara’ javnih interesa i demokracije. Novinari su svjesni toga i priznaju svoj dio odgovornosti, ali i upiru prstom u odgovornost političkih stranaka i vlasnika kapitala.
Za razliku od svih onih koji su uvjereni da se stanje u medijima može mijenjati bacanjem drvlja i kamenja po njima, permanentnim smjenama i čistkama u novinarskim i uredničkim redovima, autori istraživanja uzrok takvog stanja vide u prekarizaciji novinara jer ‘prekarizacija nije prirodno ljudsko osjećanje niti normalno stanje u modernoj civilizaciji. Postoje pozivi i postoje djelatnosti u kojima se sve konzekvence prekarizacije slamaju na čovjeku-radniku, ali postoje i djelatnosti koje se postupno ili koje će se postupno urušavati pod teretom prekarizacije nosilaca te djelatnosti, ljudi-radnika. Mediji su takva djelatnost, a tu su potom nauka, visoko obrazovanje, kultura i umjetnost’.
Pobunjeni studenti, Vulin, Vučić, ali i brojni njihovi oponenti i istomišljenici s time se ne zamaraju. Kad bi barem bacili pogled na knjigu o novinarima-nadničarima, možda bi se i oni upitali, kao što su se upitali njezini autori: ‘Zašto od novinara tražimo ono što ne tražimo od nas samih? Tražimo da budu istinoljubivi, hrabri, pametni, kritični, da budu zastupnici javnog interesa, da kažu ono što mi ne smijemo reći. No, da ne tražimo od njih da budu sve ono što mi nismo? Kažemo, pa to je njihov posao. Ili je posao svih nas da stvaramo takve društvene uvjete u kojima javna riječ neće povlačiti posljedice po onoga koji ju je javno iznio? Ukoliko to ne učinimo, svi ćemo postati žrtve prekarizacije kao procesa prisilnog kreiranja poslušnika i doušnika, udvorica i beskičmenjaka, marioneta i statista.’
