>

novosti logo

Društvo Društvo

Novinarka koja je ‘hapsila’ Šeksa

In memoriam Tatjana Tagirov (Zagreb, 1961. - Beograd, 2017.): Jedne ratne godine, kad je Šeks bio važan dužnosnik u sustavu koji je prezirao druge i drugačije, upravo one za koje se Tanja borila, ona mu je prišla i rekla, šarmantno i hrabro: ’Hapsimo vas.’ ‘Vi ste sve protiv čega sam se ja u životu borio’, odgovorio je Šeks

Neke rane ratne godine, na Fakultetu političkih znanosti Tanja je prišla Vladimiru Šeksu s namjerom da ga intervjuira. Šeks je bio na vrhuncu karijere, važan dužnosnik u sustavu koji je mrzio i prezirao druge i drugačije. Ona je bila novinarka koja se za takve druge i drugačije borila. ’Hapsimo vas’, rekla je Tanja Tagirov, šarmantno i hrabro. ‘Vi ste sve protiv čega sam se ja u životu borio’, odgovorio je Šeks.

Tanja je u Arkzinu imala kolumnu pod nazivom ‘J’accuse’, po ugledu na Zolu. Optuživala je ljude koji nisu tolerirali toleranciju

Nije bio do kraja ozbiljan, ali intervju nije dao. To što je tada rekao Tanji i danas zvuči kao kompliment. Otprilike u to doba, Tanja je u Arkzinu imala kolumnu pod nazivom ‘J’accuse’, po ugledu na Zolu. Optuživala je ljude koji nisu tolerirali toleranciju.

Ni ona ni mi nismo u tom poslu, danas je to jasno, imali previše uspjeha: ovim se zemljama šeću i šepure rehabilitirani ratni zločinci, kriminalci, prijestupnici, sve što smo pisali bilo je badava. Mislim da je Tanja bila jako razočarana razvojem događaja. Čini mi se da ju je to i osobno pogađalo.

‘Svela sam se’, rekla je jednom, ‘na to da odradim to što se od mene traži. Poslati istinitu informaciju, dobiti za to nekakve pare i to je cijela priča. Nije to rušenje standarda, nego sam se prestala zbog nekih stvari nervirati i prestala sam tražiti velike ideje. Shvatiš da je život jako kratak i da ga treba proživjeti, a ne se mlatiti s vjetrenjačama, jer to nema smisla. Povremeno si dam oduška i napišem tekst u kojem išamaram sve, i lijevo i desno, i osjećam se silno dobro i nakratko pametnija i nastavim dalje…’

Tanja je bila najveći galamdžija grada Zagreba. Mlatarala je rukama, prigodno i benigno prostačila, prozivala, vikala. Njen je nastup često puta doista imao formu J’accuse – optužujem! Sve što je radila, radila je sa strašću i ljubavlju. Bila je lišena niskih i nečasnih ambicija onoliko koliko to živ čovjek uopće može. Iza njene trajne borbene geste krilo se dijete. Zelenosivo, tamno, duboko oko, kakvo nisam vidio ni u koga drugoga, u sugovornika je gledalo radoznalo, iskreno i nevino. Nešto je u nje bilo iznimno i jedinstveno. Odanost i ljubav.

Bila je spremna poginuti za prijatelja. To sam uvijek vidio kao glavnu i najbolju crtu njenog karaktera, koja je bacala u sjenu sve druge. Ništa se nije moglo mjeriti s njenom odanošću, prezrenom vrlinom, o kojoj danas većina ljudi misli onako kako je mislio Staljin, naime da je to bolest od koje obolijevaju psi. Kad god bih se nešto naljutio na nju, uvijek bih se sjetio da je ona netko tko me nikad nije izdao, tko me branio i kad je to bilo teško, i znao sam da ćemo prijateljevati do kraja. Samo nikad nisam pomislio da će kraj tako brzo doći. I tako neočekivano.

Smrt Tanje Tagirov zaprepastila me kao nijedna dosad. Ne sjećam se da je ikad bila bolesna, nisam siguran je li ikad čak i šmrcala, pokupila neku hunjavicu. U ponedjeljak sam čuo da je smršavjela, u petak dobio vijest da je umrla.

Znao sam je dugo, od 1991. godine. Zajedno smo radili na Yutelu i u nekoliko drugih redakcija, družili se godinama u redakciji i izvan nje. Večernji list, Yutel, Arkzin, Hina, Slobodna Dalmacija, Identitet, Vreme, E-novine, Novosti, samo su neke od redakcija za koje je radila.

Tanja Tagirov bila je najsretnija kad je svojim prijateljima mogla prirediti večeru. Bila je majstor kuhinje: gravče na tavče, francuske i šopske salate i druge delicije bile su njena specijalnost – bila je profinjeni umjetnik kuhinje i velika, divna domaćica. Te bi večere najčešće završavale tek s narednim jutrom.

Potomak ruskih emigranata, s ugrađenim genetskim iskustvom nesreće koju nose politički sukobi, ratovi i revolucije, Tanja je oko pitanja ljudskih prava i građanske jednakosti bila nepopustljiva i nije praštala izdaje. U julu 1996., kod Grmeča, srela je ljubimca Zagreba i cijele Hrvatske, Momu Kapora, koji je naglo i maligno srbnuo. Momo joj se nasmijao, očekujući poljubac, zagrljaj, stisak ruke, ali ne, Tanja ga je poslala, citiram, ‘ravno u tri pičke materine’. Momo je pitao: ‘Zašto?’ Tanja mu je rekla: ‘Zbog rata, zbog Hrvatske, zbog Arsena i Marija Fanellija koje si pljunuo i nazivao ustašama, zbog svega onoga što si u Zagrebu navodno volio, a što si htio pregaziti tenkovima.’ Nakon te scene, Tanja odlazi u stan Vukana Simonovića, leptiri su joj, rekla je, bili u želucu, probudila je čovjeka svog života, Miloša Vasića – na čijim će rukama 21 godinu kasnije umrijeti – da bi mu kazala: ‘Budi se, rekla sam mu sve, rekla sam mu da mi se gadi.’

Tu i takvu Tanju optuživali su da je četnikuša, što je bila nebeska nepravda. Prozivali su je i kao jugonostalgičarku, što je uvijek priznavala. ‘Biti jugonostalgičar? Pa naravno da sam jugonostalgičar. Kad je sve počelo, nisam imala ni 30 godina i činilo mi se da ‘mi je more do koljena’, i onda se pojavi šest idiota, koji se šmucaju po nekim sastancima od jezera do planina i sve razjebu. I kako da ne budem jugonostalgična za vremenom kad sam imala posao, dobro zarađivala, mogla putovati… A što smo dobili? Potpuno rastureno društvo. Nema nikakvih kriterija po kojima se živi. Osjećam se kao potpuno izumrla vrsta’, rekla je Vesni Janković u dugom biografskom intervjuu.

‘Uvijek sam gurala nos svugdje. Odbijala sam politiku i prijašnju jedinu političku partiju, koja mi se činila poput gomile matoraca koji nama tu nešto kroje, i kad god je bila negdje neka pobuna, ja sam bila u prvim redovima. To je valjda stvar karaktera… Recimo, odbila sam pratiti neka suđenja, jer su bila gola montaža. Druga velika suđenja, poput suđenja Azemu Vllasiju u Prištini, pratila sam, ali jasno rekavši da se ne slažem. U trenutku kada su mi počeli davati upute ‘Nemoj to ovako, nego onako…’, ja sam bacila svoj blok i rekla ‘Evo ti podaci, pa piši sam…’, i tu su počeli problemi…’

Vesna Janković je o susretnu s Tanjom ostavila nekoliko antologijskih rečenica. ‘Ti si’, kazala je Vesna, ‘donijela dio te klasične novinarske atmosfere, barem kako se ona stereotipno zamišlja: alkohol, vječno upaljena cigareta, drskost, samosvijest, dugi redakcijski razgovori i pretresanja aktualnosti, rad u nemogućim vremenima… Mislim da si bitno doprinijela, dakako ne samo time, profesionalizaciji Arkzina.’

‘Mi smo bili na dnu, siromašni, ali pošteni… Mislim da pripadamo ljudima koji su vrlo časno proživjeli i odradili te godine. Nismo se pitali hoće li nekome pasti glava, hoće li nas prepoznati na ulici i prebiti, gurali smo dalje’, rekla je jednom Tanja.

I onda otišla, prvi put iznevjerivši svoje prijatelje.

1/1