Novosti

Kultura

O čovjeku samotvorcu

'Interstellar', film Christophera Nolana: Kubrickov motiv onostrane inteligencije Nolan je zamijenio idejom o ljudima koji sami stvaraju vlastiti svijet

Blevbb6djizjozzayvr3jvijr3p

Christopher Nolan napokon je snimio dojmljiv i intrigantan film. Britanac koji je opus započeo u matičnoj kinematografiji izvanrednim nezavisnim uratkom ‘Following’ (1998.), brzo se prebacio na američku (nezavisnu) scenu i nakon tamošnjeg debija respektabilnim i utjecajnim ‘Mementom’ (2000.) prepustio se zovu Hollywooda. Isporučio je tako mediokritetsku trilogiju o Batmanu, a tzv. zahtjevnijoj publici namijenio svoj do tada najambiciozniji projekt ‘Početak’ (2010.), u kojem je stanovite ideje proizašle iz kvantne mehanike povezao s džejmsbondovskom akcijom, polučivši napuhano i dosadno ostvarenje, koje je međutim oduševilo kritiku i publiku. Teorija relativnosti i kvantna fizika, srećom bez napornijih akcijskih dodataka, prisutne su sada u ‘Interstellaru’, još jednom Nolanovom filmu miljeniku kritike i publike, ali ovaj put s mnogo više dobrih razloga.

‘Interstellar’ povezuje Zemlju i svemir, ljudsku ljubav i astrofiziku (teorija relativnosti, gravitacija, tzv. crne rupe i njihov ‘horizont događaja’, ‘crvotočine’ kroz koje se može proći u druge galaksije), opstanak ljudske vrste i svemirska putovanja, no središnja je tema zapravo ljubavni odnos (relativno) mladog i privlačnog oca (iznova jako dobar Matthew McConaughey) i njegove desetogodišnje, vrlo pametne i osebujno slatke kćeri (odlična Mackenzie Foy). Otac i kći gaje iste interese i toliko su usmjereni jedno na drugo – pri čemu je otac udovac, a kći posve izdvojena od svojih vršnjaka – da se može učiniti kako njihova međusobna naklonost sadrži i erotske elemente (dojmu pridonosi i to što malenu utjelovljuje 14-godišnja glumica, znači djevojčica pri kraju puberteta). Naravno, ta iznimno suptilna, nazovimo je pedofilsko-incestuozna nota, posve platonske vrste (i zato ‘viteški’ plemenita kao i svaka ‘platonska ljubav’), nerijetko je prešutan sastojak odnosa roditelja i djece, ali malo kad je na filmu tako intenzivno, a opet lakonski izražena kao u ‘Interstellaru’, na način da nitko ne primijeti ništa ‘nedolično’ u tom odnosu, a da se opet može osjetiti nesvakidašnja povezanost koja ne uključuje samo oca i kći, nego i muškarca i ženu.

Kći je toliko povrijeđena time što ju je otac napustio radi potrage za novim planetom na koji bi se ljudska vrsta, fatalno ugrožena na Zemlji, mogla preseliti i tako opstati, da mu to predbacuje i u odrasloj dobi (Jessica Chastain), a znakovito je da će se sposobnom za ljubav s vršnjakom i zasnivanje obitelji osjetiti tek kad, 23 godine nakon njegova odlaska, primi dragocjene očeve poruke odaslane po prolasku ‘horizonta događaja’, poruke koje će spasiti ljudsku vrstu. Naime, otac ih je poslao kad su se on i kći, zahvaljujući relativnosti vremena u različitim svemirskim prostorima, faktično izjednačili po godinama starosti i zapravo postali savršen par, te je taj trenutak neka vrsta njihova metaforičkog vjenčanja. No znajući da je takvo stanje neodrživo, da njih dvoje neće starjeti zajedno, ona je istovremeno, u svjetlu optimizma i progresa koji je otac omogućio, oslobođena da stvori vlastitu obitelj pod okriljem oca koji na neki način postaje bog-otac.

Još jedan motiv izuzetno je zanimljiv u ‘Interstellaru’. Nolan je dosta stvari pokupio od Kubrickove ‘2001. Odiseje u svemiru’, ali motiv nespoznatljive onostrane inteligencije u završnici je zamijenio idejom o ljudima koji sami stvaraju vlastiti svijet, o čovjeku samotvorcu. Ideja zvuči neodoljivo marksistički, ali istovremeno i vrlo liberalistički, pa iako se ‘Interstellar’ nijednog trena ne približava veličanstvenoj metafizičnosti Kubrickova filma, ovakvom motivikom i opisanom središnjom tematizacijom, kao i dojmljivom vizualizacijom, doseže do respekta vrijednog ostvarenja.

Kultura

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više