Da su danas živi, Slobodan Milošević i Franjo Tuđman imali bi razloga za zadovoljstvo. Možda nisu uspjeli napraviti sve što su zamislili, ali projekt ‘humanog’ preseljenja uspio im je gotovo u potpunosti. U većini mjesta u kojima su stotinama godina živjeli u Hrvatskoj, Srbi su ostali tek statistička činjenica. Slično je s Hrvatima u Bosanskoj Posavini i srednjoj Bosni. Famozni procesi povratka raseljenih lica, razne regionalne konferencije, gomile međunarodnih dokumenata koji se potpisuju kao na traci, a sve kako bi se Srbi i Hrvati vratili na svoja popaljena i popljačkana imanja i u svoje otete stanove, gola su tlapnja kojom Franjini i Slobini nasljednici zabavljaju međunarodnu zajednicu, koja sličnu igru igra s njima.
Brojke kažu kako je tokom rata iz Hrvatske u Srbiju pobjeglo i protjerano oko 330 tisuća Srba. Kada se tome doda broj izbjeglih u treće zemlje, ostane Franjin dosanjani san o tri-četiri posto Srba u ukupnom stanovništvu Hrvatske. Dvadeseta godišnjica vojnih akcija, koje su srpski narod u Hrvatskoj gotovo dovele na prag izumiranja, prilika je da pogledamo kakvo je stanje sa Srbima iz Hrvatske u Srbiji. Nedavno je usvojena ‘Nacionalna strategija za pitanje izbeglica i interno raseljenih lica za period od 2015. do 2020.’: to je period koji je Vlada Srbije odredila kao presudan za Srbe iz Hrvatske koji žive u Srbiji, jer će ih nakon isteka tog roka početi doživljavati kao potpuno integrirane građane. Statistika ne laže kada kaže da se Srbi više vraćaju u BiH, nego u Hrvatsku. Zašto? Izdvojeni su ovi razlozi: povoljnija sigurnosna situacija, sloboda kretanja, povrat imovine, zaštita od diskriminacije, osiguran pristup institucijama sistema, ekonomska sloboda, pristup pravosudnim institucijama i dokumentima. Na stranicama ovog tjednika na stotine je puta dokazano kako Hrvatska mnoge od ovih uvjeta ne ispunjava. Stoga ne čudi da se u ukupnom broju izbjeglica u Srbiji od 1996. do 2015. udio hrvatskih Srba – povećao. Tako je 1996. u Srbiji bilo 54 posto izbjeglica iz Hrvatske, a danas ih je 73 posto. Srba iz BiH 1996. bilo je 43 posto, a danas ih je 26 posto.
Mnogi se nisu snašli. O tome svjedoči i broj od 2457 izbjeglica iz Hrvatske kojima ni dva desetljeća od progonstva nisu bila dovoljna da izvade ličnu kartu ili zatraže srpsko državljanstvo
Srbija se obvezala da će u narednih pet godina pokušati raznim diplomatskim aktivnostima, besplatnom pravnom pomoći i inzistiranjem na poštivanju međunarodnih ugovora, koje je Hrvatska potpisala, pokušati pokrenuti povratak Srba. Priznavanje radnog staža, isplata mirovina, neravnopravnost prilikom učešća u privatizaciji, te mogućnost održivog povratka u kojem je obnova kuća samo prvi korak, uvjeti su koje bi Hrvatska, prema idejama spomenutog dokumenta, trebala ispuniti.
Većina Srba iz Hrvatske već je u potpunosti integrirana u srpsko društvo. Ipak, još uvijek više od 30 tisuća njih ima status izbjeglice. Od tog broja, pola ih živi u Vojvodini, u Beogradu ih je 26 posto. Najugroženiji su oni koji žive u kolektivnim centrima. Ima ih 312, a u iduće dvije godine i oni bi trebali biti zbrinuti, jer se do tada planira zatvaranje svih centara. Stambeno pitanje izbjeglica Srbija je rješavala na razne načine, a tako namjerava i dalje. Regionalni stambeni program Republike Srbije predviđa skoro rješavanje stambenog pitanja za 16.780 porodica, i to kroz program davanja stanova u zakup s mogućnošću otkupa, dodjelu montažnih kuća, pomoć pri kupnji seoskih domaćinstava ili dodjelu građevinskog zemljišta i materijala. U tome Vladi pomažu u jedinice lokalne samouprave, koje bi trebale dodjeljivati zemljište, osiguravati infrastrukturu i oslobađati ih jednog broja davanja.
Analiza stanja i potreba izbjegličke populacije, naziv je nedavnog istraživanja napravljenog u Srbiji. Istraživanje pokazuje da izbjegli Srbi iz Hrvatske i BiH još uvijek u mnogočemu kaskaju za domicilnim stanovništvom. Nezaposlenost među njima puno je viša od državnog prosjeka i iznosi 33 posto. To je često posljedica činjenice da mnogi nemaju ranijih podataka o stažu i stupnju obrazovanja, pa se mogu zapošljavati najčešće u uslužnim djelatnostima. Među izbjeglicama je 9 posto završilo višu ili visoku školu, a njihova prosječna dob je 39,5 godina. Država Srbija djeci izbjeglica nudi povoljniji studentski smještaj, kredite i stipendije za studiranje, kako bi im olakšala obrazovni proces. Ipak, sve to mnogima ne pomaže, jer po članu domaćinstva 29 posto izbjeglica ima manje od 48 eura prihoda, što je granica socijalne pomoći.
Treba istaknuti da je broj izbjeglica u Srbiji u jednom trenutku prešao cifru od 700 hiljada, tako da se mnogi slažu da je Srbija teško mogla napraviti nešto više od dodjele 15.453 raznih tipova stambenih rješenja, koliko ih je podijeljeno od 1992. Tako je zbrinuto 45 tisuća izbjeglica. Ostali su se snalazili sami. Popis stanovništva Srbije iz 2011. daje svoju sliku izbjegličkog života. Po njemu, prije četiri godine 277.890 građana izjasnilo se kao izbjeglica, od toga 162.721 iz Hrvatske. Bili su prosječno stari 43 godine, a pola ih je živjelo u Vojvodini. Šid, Inđija, Petrovaradin, Stara Pazova i Ruma općine su s najvećim udjelom izbjeglica u stanovništvu. Sam Beograd ima nekoliko naselja koja su izgradile izbjeglice. To su Grmovac, Busije i Altina. Ima puno primjera pojedinačnih uspjeha Srba iz Hrvatske koji danas žive u Srbiji. Ima ih u sportu, znanosti, politici…
Međutim, većina i dalje teško živi. Mnogi se nisu snašli. O tome svjedoči i broj od 2457 izbjeglica iz Hrvatske kojima ni dva desetljeća od progonstva nisu bila dovoljna da izvade ličnu kartu ili zatraže srpsko državljanstvo. Ima među njima i obrazovanih ljudi. Zajedničko im je da su, iz raznih razloga, ‘odustali’ od života. ‘Znao sam za slučaj jednog čovjeka, koji je potpuno izgubio volju za životom', kaže Savo Štrbac iz Veritasa. ‘Nije imao nikakve dokumente i kada takav čovjek umre, nastane veliki problem. Njegova je žena imala gadnih problema da ga uopće uspije sahraniti.’ Mnogi ljudi koji su danas fizički u Srbiji već dva desetljeća lutaju livadama svojih djetinjstava. Nikada se neće vratiti. Njihova djeca žive neke druge živote. Hrvatska je napravila sve da im oteža povratak. Njihova sela danas su pusta. Pusta je Banija, Kordun, veliki dijelovi Like. Možda će jednog dana i oni koji će baš toj činjenici nazdravljati 5. kolovoza shvatiti da je Hrvatska vojska tog dana pobijedila, ali da je Hrvatska odlaskom tih ljudi izgubila…
