Na obilježavanju 76. godišnjice prve oružane akcije banijskih partizana i grabovačke tragedije u kojoj je od ustaške ruke ubijeno 1285 nedužnih mještana, podno spomenika u Banskom Grabovcu položeni su vijenci.
Nakon toga, sa govornice svečano ukrašene bine smjenjivali su se govornici, sve jedan važniji od drugoga, koji su više - manje podugačkim govorima objašnjavali uzroke i početke antifašizma na ovim prostorima, podsjećajući okupljene na važnost ondašnje revolucije. Govori nisu prekinuti ni kada je sanitetsko vozilo stiglo gotovo pred samu binu, kako bi se ukazala pomoć ženi koju je shrvalo 35 stupnjeva u hladu. Trebalo je valjda vremešnim Banijcima potanko objasniti što je to zapravo antifašizam. A oni, gotovo svi odreda, bili su akteri tih događaja. Smješteni od trećeg reda nadalje, pažljivo i s odobravanjem slušali su podugačka izlaganja. Gromko bi zapljeskali kod svakog spominjanja imena Tita, Nikole Demonje i partizana, strpljivo slušajući objašnjavanja o onome što su oni, njihovi roditelji, susjedi, braća i sestre proživljavali još prije 76 godina.
Njima nije trebalo, barem ne na 35 u hladu, objašnjavati što je antifašizam. On je bio njihov izbor i oni su živjeli s njim u dramatična vremena. Mnogi od njih su zbog toga stradali, pa ovi što su preživjeli sasvim sigurno vrlo dobro znaju o čemu se radi. No, protokol je protokol - kao i uvijek do sada, iako uz dosadne govore pojedinaca, u Banskom Grabovcu okupljanje antifašista prošlo je svečano i dostojanstveno, od polaganja vijenaca, preko poruka političara, pa sve do ukusnog partizanskog graha.
Prije 76 godina 42 ustanika pod vodstvom Vasilja Gaćeše, napali su u noći između 23. i 24. srpnja zgradu Općine i željezničke stanice, i bili su to prvi meci u Hrvatskoj ispaljeni u režim Ante Pavelića. U toj akciji zaplijenjeno je više od 50 pušaka, itekako potrebnih u prvim danima ustanka. Nekoliko dana kasnije ustaše su, ne samo radi odmazde, već kao dio smišljenog plana istrebljenja Srba, u Banskom Grabovcu masakrirali 1.285 ljudi, privedenih iz cijele Banije.
- Otkad znam za sebe dolazim ovdje, na spomenik u šumarku Banskog Grabovca. Dolazim i kad nije nikakvo okupljanje, onako sam, kako bih u tišini i sjeni hrastova porazgovarao s mojim bliskim rođakom, bratom od ujaka, narodnim herojem Nikolom Demonjom – kaže nam Nikola Mraković iz Vlahovića.
- Nikad neću zaboraviti mog Nidžu. Sjećam ga se još dok je bio tišler u Vlahoviću. Dok sam još bio sedmogodišnjak, pamtim ga kao naočitog mladića uvijek spremnog da pomogne. Izučio je stolarski zanat i na mojoj staroj kući još postoji prozor koji je izradio Nikola. Za naše selo, koje je nekada imalo 400 stanovnika, a sada nas je jedva 30, Nikola Demonja uvijek će ostati naš heroj i ponos. Već smo nekoliko puta bili u Kamenskoj kod Požege na njegovu grobu, a raduje nas da su požeški antifašisti obnovili to spomen obilježje. Ni danas mi nije jasno kako ovdje u Vlahoviću nije nikada podignut spomenik Nikoli. Na mjestu gdje je nekada stajala njegova rodna kuća, a danas je štagalj, postavljamo svake godine vijenac, a prošle godine pridružili su nam se i Požežani, iz grada na čijem je području poginuo 1944. godine. Čujem da su nestale njegove biste i obilježja u Požegi. To je žalosno, no ipak to je samo bronca i kamen, što je lako uništiti. Uspomena na Demonju je u našim srcima, a to se ne može ukrasti ili minirati - kaže Nikola Mraković.
Razgovoru o Demonji pridružila se i Kata Holjevac, predsjednica Udruge antifašističkih boraca i antifašista Požege, koji ne propuštaju ni jednu priliku da dođu u Banski Grabovac.
- Nikola Demonja je upravo odavde sa Banije došao u požeški kraj. U borbi za oslobođenje Požege poginuo je u centru grada 6. rujna 1944. i sve do 1990. na zgradi ispred koje ga je pokosio ustaški rafal, stajala je spomen ploča. Te ploče odavno nema. Najpoznatija škola u gradu nosila je ime proslavljenog komandanta. Tako se zvala i poznata kasarna, imali smo i ulicu nazvanu po njemu. Danas nema ništa od svega toga. Sve je izbrisano i preimenovano. Uzalud. Demonja je u našim srcima i nikakvo razbijanje ploča ili prekrštavanje škola i ulica ne može zatrti njegov trag i veliki doprinos koji je ostavio Požežanima. Zauvijek. Još se nisu usudili dirnuti u njegov grob na brdu Blažuj kod Kamenske, koji mi antifašisti redovito održavamo, a vjerujem da i neće. Bilo bi previše – objašnjava Kata Holjevac. Miloš Branković iz Bijelih Voda, sela nedaleko Banskog Grabovca, svake godine također prati polaganje vijenaca na spomen obilježje.
- Ne dolazim ja ovdje samo dvadesetak posljednjih godina. Polagao sam cvijeće i vijence na ovaj spomenik davno prije rata. Ovdje su pokopani oni kojima dugujemo stvaranje boljih uvjeta za život i slobodu. Kod mene nema dileme: ili si antifašista ili si fašista. Nema trećeg – objašnjava Miloš Branković, pokazujući ‘za novine‘, ponosno sliku maršala Tita.
I tako, prođe još jedno obilježavanje događaja u Banskom Grabovcu, sve onako s visoka i s visoke tribine, sve po protokolu. Ove godine vidjelo se kako je došlo vrijeme da općinski načelnici, gradonačelnici, izaslanici župana i agilni zamjenici raznih zamjenika siđu napokon s tribine, sjednu na hrastove klupe, među narod i porazgovaraju malo. Neka pitaju za crkavicu od socijale koju mnogi povratnici, djeca onih koji odavno leže ispod spomenika, primaju. Neka ih pitaju imaju li struje, zašto plaćaju odvoz smeća, a nigdje ni kante ni smeća ni kamiona. Neka sve odgovore pomno zapišu, pa kad se vrate u urede neka pogledaju bilješke i pomognu sinovima i kćerima banijskih partizana, povratnicima koji su gotovo zaboravljeni. A oni su, svi odreda, od rođenja do danas, antifašisti i to od glave do pete.
