>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Opasno blefiranje

Karamarkova tvrdnja da treba provesti lustraciju koja nije obavljena devedesetih notorna je krivotvorina, jer ona ne samo da je obavljena, nego je i bila puno brutalnija od one u zemljama nekadašnjeg sovjetskog lagera, iako je ondje za nju bilo neusporedivo više razloga

Tko je olako pomislio, a bilo je takvih, da će Tomislav Karamarko ublažiti usijanu desnu retoriku nakon ozvaničenja umjerenjakinje Kolinde Grabar Kitarović za predsjedničku kandidatkinju – krivo je mislio. Sada je ta retorika još užarenija i takva će, po svemu sudeći, ostati sve do parlamentarnih izbora za godinu i nešto više dana. U njoj dominiraju borbeni pozivi na brisanje spomeničke i onomastičke baštine nazvane po 'zločincu' Titu, te na ostvarenje najmokrijih od svih mokrih snova hrvatske nacionalističke revolucije, odnosno kontrarevolucije. A to je lustracija. Ovo znači dvije stvari. Prije svega, očito je da Karamarka ne boli previše briga kako će Kolinda Grabar Kitarović proći na predsjedničkim izborima. Preciznije, njena moguća, ali ne previše izgledna pobjeda interesantna mu je samo ako bi poslužila kao prtina za njegovu pobjedu na parlamentarnim izborima godinu kasnije. Zato će joj nastaviti 'pomagati' ovako kako sada radi. Drugo, također je očito da Karamarko odabirom umjerene KGK, uz istodobno inzistiranje na antikomunističkoj lustraciji, radi ubitačno zbrkanu stvar. Nikakvog smisla tu nema, niti ga je i uz najbolju volju moguće naći u nekim zakučastim taktičkim manevrima i domunđavanjima, čija će se genijalnost, kao, naknadno pokazati.

Sve to naprosto sliči na one grozne pošalice tipa 'daje žmigavac lijevo, a skreće desno' i jasno je da se takve stvari mogu raditi samo u teškoj iznudici. Vjerojatno je i sam Karamarko svjestan da se samo na lustraciji ne mogu dobiti izbori, tu se može natući najviše 25 posto glasova, hajde neka bude i 30, pa bi čak i ova očajna Milanovićeva vlada, ako bude pametno kombinirala s ORaH-om (hladno do izbora, toplo poslije), mogla preživjeti. Ali šef HDZ-a je jednostavno bez bolje karte, jer njegova stranka nema baš nikakav program za oporavak zemlje, a jedva da mu je ikakav i 'koalicijski potencijal' za privlačenje stranaka centra (tu su samo HSS i, izgleda, HSLS, što nije više od dvije šake jada). Tako mu ostaje ta lustracija kao kakav-takav adut za izbornu pobjedu, pod uvjetom da ova Vlada nastavi sunovraćivati zemlju po novim, još nepoznatim ambisima svoje nesposobnosti. A to nije puno više od iznuđenog izlaza za nuždu. Doduše, ovih dana pojavilo se mišljenje jednog ozbiljnog novinara, po kojem u Karamarkovoj lustraciji možda ipak ima zrno paklenske lucidnosti koja bi mogla upaliti. Kao što je, veli, Milošević svojedobno prvi rekao da je 'Tito mrtav' i poslije godinama žario i palio Jugoslavijom, tako i Karamarko sada prvi izgovara da je 'Tuđman mrtav', pa bi i on lustracijskom čizmom mogao isto postići u Hrvatskoj. Ali to je malo, sasvim malo vjerojatno.

Prije svega, to ne bi dopustila Evropska unija, koja ne bi mogla gledati da se u jednoj njenoj članici vode traumatični procesi u kojima se kao u velikom lustracijskom mlinu odvaja ideološki pravovjerno zrnovlje od komunističke pljeve. Istinabog, EU je pustila kroz svoje parlamentarne destilerije deklaraciju protiv komunističkog totalitarizma, ali to je bio jednokratni ustupak novopridošlim članicama iz nekadašnjeg sovjetskog lagera. I više se neće ponoviti, osim ako se sadašnji sukob Zapada i Rusije ne pretvori u čistu repliku nekadašnjeg sraza zapadnog 'slobodnog svijeta' i komunističkog 'carstva zla', a to se vjerojatno ipak neće dogoditi. Usto, na Zapadu još nije presahnula svijest da je antifašistički komunizam u Istočnoj Evropi pobijedio na ruskim tenkovima, što ga je trajno predodredilo da bude krut i rigidan, dok je u bivšoj Jugoslaviji bio samonikla pojava, što je onda zakonomjerno dovelo i do nekih od najslobodarskijih ideja unutar socijalističkog svijeta (samoupravljanje, nesvrstanost). Istina, bilo je osvetničkih zločina (Bleiburg). Ali njih je bilo i u Francuskoj, Italiji…, a u nekim već tada 'gvantanamiziranim' oblicima i u Sjedinjenim Državama (progon američkih Japanaca), i ako zbog ničega drugoga, nitko u vodećim zapadnim zemljama ne gori od želje da se ta tema otvori.

Napokon, postoji i još jedan, najvažniji razlog koji čini nemogućim Karamarkov lustracijski plan. Taj plan polazi od pretpostavke da lustracija nije provedena devedesetih, jer nju nije dopuštao Tuđman, ali sada kada je 'Tuđman mrtav', i to se napokon može obaviti. A ona je obična krivotvorina. Lustracija je itekako obavljana i za Tuđmanovog života, i to toliko temeljito i nesmiljeno da se nijedna postkomunistička istočnoevropska država – gdje, rekoh, za to ima više razloga – nije tome približila. Njome su sistematično pometeni kadrovi 'krive' nacionalnosti i uvjerenja u sudstvu, medijima, političkim strankama, školama i drugim državnim i javnim institucijama. Lustracijom treba smatrati i izbacivanje milijuna knjiga iz školskih i drugih knjižnica, a kruna svega je progon i iseljenje više stotina tisuća Srba. Netko će prigovoriti da ovo posljednje nije lustracija jer nije postojala nikakva službena odluka o tim iseljenjima, ali o tome se i radi. Sve je svjesno i ciljano provedeno mimo službeno utvrđenih i objavljenih pravila, najčešće putem tzv. dvostrukih linija zapovijedanja, o kojima se ovih dana uobičajeno živopisno izlanuo Ljubo Ćesić Rojs. Tako je stvar obavljena radikalnije i brutalnije, a nikome se za to nisu morali polagati računi.

Zato je potpuno kriva percepcija koja se stvara u javnosti kako je radikalna desnica, na čelu s Đapićevim HSP-om, bila za lustraciju, ali se, eto, ispriječio mudri i dobrohotni Tuđman koji to nije dozvoljavao. Bilo je upravo obratno. Sam Đapić ovih dana kaže da odbačena HSP-ova lustracija nije bila zamišljena kao kazneni progon, nego kao uklanjanje na određeni period iz javnog i političkog života. A to je ništa u usporedbi s onim što se događalo devedesetih, jer se tada nerijetko uklanjalo i iz biološkog života, o čemu postoji i jedan jezovit dokumentarni zapis s početka 1992. godine. Tada je u Saboru, uz direktan televizijski prijenos, smijenjen gospićki javni tužitelj Đorđe Kalanj pod obrazloženjem da 'pet dana nije opravdao izostanak s posla', iako čovjek baš nikako nije mogao poslati takvu ispričnicu – godinu prije mučki je ubijen u jednoj od smrtonosnih hajki Norčevih i Oreškovićevih državnih ubojica.

Eto, u takvu krvavu gvalju pada ovaj Karamarkov zahtjev da se izvrši tobože neizvršena lustracija, i jasno je da je riječ o najbezumnijoj ideji koja se trenutno vrti hrvatskim političkim ozemljem. Slaba je utjeha da je riječ o blefu koji valjda ipak neće proći, jer upečatljivije potvrde da je ova zemlja još uvijek teško bolesna nema, niti može biti.

1/1