>

novosti logo

Kronika Kronika

Optimizam u devedeset i drugoj

Jeka Popović uvelike gazi u devedeset i drugu godinu života, živi sa rođenom sestrom u parohijskom domu u Benkovcu, a pamti dva rata

Pored benkovačkog hrama posvećenog Svetom Jovanu Krstitelju, koji datira još iz davne 1590. godine, u porti stoji žena. Na prvi pogled, nije teško primijetiti da se radi o starici koja se još uvijek vitalno kreće, pogledom dočekuje i ispraća putnike namjernike. Možda izgledom nalik svojim vršnjakinjama, ali pričom, britkim jezikom i načinom razmišljanja, duhom i vedrinom uprkos životnim nedaćama, odudara od godina koje broji u svom životnom vijeku.

- Rođena sam u Popovićima, selo Mokro Polje, ali na samoj granici sa Likom. To je sve pripadalo kninskoj Opštini, u ono srećno vrijeme kada smo za svaku potrebu odlazili u Knin. Bio je Knin veliki grad, pun ljudi. Ovdje sam već petnaest ili više godina, UNPROFOR nas je doveo, u ratu kad su nam kuće zapaljene. Kada je bio taj zadnji rat i ‘Oluja’, moji iz sela svi odoše nekud, svako svoga zgrabi i odoše. Ja sam živjela sama, pa sama i ostadoh u selu. Kad su počeli paliti kuće, sakrih se iza sela u šumu, i tu sam provela dane, danju hodajući, noću sjedeći, osluškujući i čekajući da svane, sve dok me ne nađoše ti stranci i odvedoše u Ervenik - polako poče da pripovijeda svoju životnu odiseju ova starica.

Njeno ime je Jeka Popović, uvelike gazi u devedeset i drugu godinu života, živi sa rođenom sestrom u parohijskom domu u Benkovcu. Pamti dva rata, dobro i loše, sve što čovjek može i ne znajući da može da preživjeti.

- Preživjela sam dva rata. Otac, majka, sestra i ja 1941. godine živjeli smo u Popovićima. Siromaštvo, nevolja, bijeda, sve nas je tada zadesilo, a ja tek navršila šesnaestu godinu. Naopako je bilo, hrane ni robe nije bilo kupiti, vladala je ljuta glad. Odemo tada sestra i ja do mlina, pa kad nam daju šaku kukuruznog brašna, ne znaš da li bi ga prije mirisao ili onako jeo. I otac je često odlazio u mlin čekajući da mu neko da šaku brašna, samo da mi preživimo - prisjeća se Jeka.

Kada je Drugi svjetski rat završio, nabavili su nešto stoke, radili na malo zemlje i od toga živjeli. Sestra se kasnije udala u Brgud, a naša sugovornica ostala u Popovićima. Nije, kaže, bilo nakon rata muških vršnjaka u selu, pa se nikad nije ni udavala. Čuvala je stoku, svake subote odlazila na kninsku pijacu, nekad noseći krompir za prodaju na leđima, nekada da bi prodala nešto što proizvedu na selu, a rijetko i da bi kupila one najosnovnije životne namirnice poput brašna, šećera, ulja ili soli.

Vraćamo se na noviju priču, iz perioda nakon posljednjeg rata. Jeka je u ‘Oluji’ ostala sama u selu. Ne sjeća se tačno koliko je dana provela u šumi, prije nego su je pronašli i doveli u Ervenik. Tu je sedam mjeseci provela. Tražila je od UNPROFOR-a da joj pronađe rođenu sestru Ljubu Uzelac koja je nakon udaje, živjela u Brgudu. Nije Jeka tada znala šta joj je sa sestrom i njenim suprugom. Kasnije doznaje da su otišli iz Brguda, da im je kuća zapaljena, a oni završili u zatvoru u Zadru. Mjesecima kasnije, našle su se i od tada do danas nisu razdvajale.

- Oni su bili u zatvoru u Zadru, ali su ih poslije pustili i doveli ovdje u Benkovac. Tu su i mene doveli, našli smo neku kuću i par godina nas troje tamo smo živjeli. Nakon nekog vremena, žena u čijoj smo kući bili rekla je da izađemo, da će njoj na ljeto dolaziti djeca iz Srbije. U Popoviće nismo mogli, kao ni u Brgud, jer tamo je uništeno sve što smo imali, a teško onom ko svoje kuće nema. Tadašnji sveštenik u Benkovcu ponudio nam je da se preselimo ovdje gdje smo sada. Rekao je: ‘Dođite u staru crkvenu kuću, tamo vas niko neće dirati dok ste živi’. Tako je i bilo. Prije pet-šest godina umro je Ljubin suprug i mi smo ostale same. Živimo od 1.600 kuna primanja, ja od socijale i ona od muževe penzije. Svako jutro iz Karitasa donesu nam kuvani obrok za taj dan, uveče nešto same spremimo i dobro - skromno priča Jeka.

Kaže kako kod doktora nije bila posljednjih petnaest godina, ne jede meso i pazi na sebe. Tablete ne pije i želja joj je da doživi devedeset i šestu godinu. Zašto baš toliko, nije otkrila, ali naglašava da joj još uvijek ništa nije teško i da noću mirno spava.

- Moja Ljuba ne pazi na sebe, ali zato joj je sve teško. Iako je šest godina mlađa od mene, prije će reći da ja operem suđe, donesem drva ili naložim vatru, nego što će sama napraviti. Ali nije meni to ništa problem, sve ja još mogu i zadovoljna sam što je tako, neka ona bude glavna u kući - sa osmijehom će Jeka. Upoznaje nas sa sestrom, raspoložena nakon razgovora koji smo vodile, kao da se poznajemo godinama. Ljuba sjedi, znatiželjno zagleda i šturo odgovara.

- Šta si se smrkla, to je naše dijete, iz Knina - oštro će Jeka, a onda odlazi da pokaže posude u kojima svakodnevno dobijaju hranu. Nezadovoljna što ih je Ljuba tek površno oprala, kaže kako će to ona kasnije popraviti. Nudi kavom, keksima, bananom.

Provele smo još neko vrijeme u razgovoru, a onda, kada se i Ljuba malo oslobodila, vrijeme je bilo za polazak. Jeka je odmah skočila da nas isprati, ‘naredivši’ da sljedeći puta kada dođemo u Benkovac, opet obavezno svratimo kod njih, da malo popričamo. Par stepenica koje trošnu kućicu dijele od crkvene porte, sa lakoćom savladava. Pokazuje baštu koju su do skora ove dvije bake same radile a onda, na kraju, još nešto dodaje.

- Kažem da sam se krstila u Mokrom Polju, da ću tamo i umrijeti. Ja se svoga nikada ne odričem. Rekla sam svešteniku da me tamo voze kada umrem, da me sahrane u mojoj grobnici u mom selu. Svako veče pred spavanje pomolim se Bogu, prekrstim i ljubim svece. Zato mi je danas ovdje lijepo, zato ne želim još umrijeti. Tebi neka je srećan put, budi poštena i pošteno prema svakom budi, pa ćemo opet pričati kad dođeš - reče Jeka.

Mi mladi možemo zavidjeti baki Jeki na bistrom umu, radosti u pogledu i vedrini koja je i danas krasi. Da li zbog godina, životnih iskustava, da li zbog blagodati doma u kojem je nekada živio i sam episkop dalmatinski Simeon Končarević, ili svega toga zajedno, to samo Bog zna.

1/3