Zazelenila se priroda ispod Šamarice, mahom obrasla u šipražje i šumu. Napušteno i od zaborava podivljalo zelenilo, tek ponegdje presjeca miris svježe zemlje, izorane i pripremljene za proljetnu sjetvu. Jedna od još uvijek izoranih njiva je ona 77-godišnjeg Stojana Borojevića iz Velikog Graca, koji se uprkos godina ne predaje i nastavlja da obrađuje svoje oranice.

- Još uvijek orem svoju staračku brazdu. Lijepo je čuti traktor ispod ove naše Šamarice. Nekada u rano proljeće ova polja bila su sve smeđe oranice, brujalo se od traktora. Svakog proljeća rađao se novi život i iz zemlje je rasla blagodatna hrana. Na svakoj njivi radio je po jedan traktor. Njive su bile pune ljudi, vike, pjesme, pa i svađa je bilo. Ali živjelo se i borilo se. Tko će prvi izorati, posijeti, čiji će ku’ruzi biti bolji. Sada sam skoro sam ispod ove Šamarice. Ja i moj vjerni prijatelj, traktor Zetor 4712. Mlađi je od mene. Ima 36 godina. Lično sam ga kupio u Njemačkoj. Još uvijek me dobro služi, govori Borojević, jedan od rijetkih povratnika koji još uvijek ima snage i volje da obrađuje svoju zemlju i da je ne prepusti podivljaloj prirodi.

- Obrađujem oko 10 hektara zemlje, što livade, pašnjaka, što oranica. Sam orem, sijem, kosim, baliram, obrađujem drva. Što ne mogu sam, platim. Imam 50 komada ovaca, od pet do deset komada svinja, donedavno sam držao i krave. Sijem kukuruz, zob, ječam, kumpjer, grah. Za sebe imam dosta. Višak sijena čak i prodam svojim stalnim mušterijama od sisačke Grede, Lekenika… I kada trebam prodati janjce, imam stalnu mušteriju iz Siska, govori Stojan o svojim vrijednim, staračkim danima koje na rodnoj Baniji dijeli sa svojom suprugom Miljom. Osim poljoprivredi, Stojan je cijelog života ostao vjeran i svom zanatu, kojeg je ozučio još sa svojih 15 godina.

- Izučio sam kovački zanat, zlata vrijedan. I cijeli sam život poljoprivrednik i kovač. I dan-danas radim svoj kovački kruh, pa iako je najteži, ja ga volim. Srećom, još nije izumro u ovom savremenom vremenu. Nedavno sam išao potkivati pastuve u Pokupsko. Imam mušterija za poklepanje lemeša od Siska do Vrginmosta, Dvora i Kostajnice. Uzmem tu kunu u džep, i dobro je. Dok čovjek ima svoj zanat, nije gladan, priznaje Stojan i s ponosom kaže da je od malih nogu radio na zemlji, ali i bio sam kovač svoje sudbine.

Za vrijeme ladovine kosim, za sunca sušim, a kada je neki zbor, napustim sve: sijeno, i blago, pa odoh na zbor ojkati – Stojan Borojević

- Osim roditelja nikada nisam imao nekog nadređenog, nekog gazdu. Dva sam sina školovao. Jedan je završio veterinarski, drugi mašinski fakultet. Ova zemlja mnogo mi je plodova i nade dala. Ipak, najljepše je bilo vrijeme osamdesetih godina prošlog vijeka, pa do onog nesretnog rata devedesetih. Tada je vrijedio ‘zeleni plan’. Radio sam kuću, štalu i kooperirao sa Gavrilovićem od šezdesetih godina pa do rata’, govori o lijepim vremenima kada se radilo i gradilo.

- Život i vrijeme idu svojim tokom. Tko hoće raditi, može zaraditi. Samo što je danas vrlo teško opstati kao mladi poljoprivrednik. Lakše je meni, jer nemam djece sa sobom koju treba opskrbiti i osigurati kruh i budućnost. Moja su djeca u Beogradu. Čujemo se, obilazimo se redovno. Srećom, nemaju me potrebe financirati i pomagati. Ja to još uvijek mogu sam ovdje, izričit je Stojan koji se dobro snašao i u novom vremenu. Umrežen je u kompjuterski sistem koji mu broji ovce i janjce te tako opravdava njegov znoj i rad.

- Moram imati 65 posto janjaca opravdanih ‘preko kompjutera’. Ne mogu dobiti poticaj ako onaj u Zagrebu ne zna gdje su janjci koje sam prodao. Srećom, sa kompjuterima ne radim, ne zanimaju me. Ja radije u kovačnici napravim neku potkovu, reći će Stojan kojemu kroz teške, životne brazde i samoće, srećnu potkovu znače pjesma i društvo pozitivnih ljudi.

- Moj organizam sve lakše izdržava uz pjesmu i druženje sa ljudima. Kaže se, sve u svoje vrijeme, a ja za vrijeme ladovine, kosim, za sunca sušim, a kada je neki zbor, napustim sve, i sijeno, i blago, i odoh na zbor ojkati, kaže nam ovaj vječiti preldžija, kojeg po društvenom duhu dobro znaju Banija i susjedna Bosna.

- Svuda me ima. Gdje se dobro pjeva, eto mene. I tako idem, pjevam, igram, dokle, ne znam. Svakome bih preporučio da ostavi tablete i da pjeva. Pjesma bolje djeluje na zdravlje i dušu nego što to čini piti tablete i ćubiti u jednom ćošku, misliti ovako i onako. Kad me stisnu muke, sve poslove napustim, odem među ljude, pjevamo, veselimo se, razmjenimo priče, i odma’ se bolje živi, poručuje stari banijski preldžija. Ipak, između teških poljoprivrednih i kovačkih poslova i zdrave banijske pjesme, provuče se kroz njegovu dušu dosta tuge zbog loše situacije po povratničkim selima.

- Smrt se nastanila u našim krajevima. Skoro svakodnevno umiru naše komšije, prijatelji, ljudi sa kojima smo proveli sve ružno i dobro, sa kojima smo bježali pred zlom, vraćali se na naša ognjišta sa nadom, podizali naša povratnička sela i borili se da preživimo. Ovdje je malo ljudi, a puno smrti. Više je osmrtnica na ovim crnim banderama, nego ljudi po selima. Samo se groblja povećavaju, kaže naš sugovornik.

- Svjestan svoje dobi. Ne plašim se. Nosim se sa svakim danom i svakom promjenom oko sebe. Jučer sam orao, danas odmaram. Sretan sam dok još orem svoju zemlju pokraj Petrinjčice. Neka svijet vidi da još netko postoji ispod Šamarice.Tu sam svoju mladost ostavio pod ovim suncem. A sutra… Tko zna, gdje će tko biti. Ova zemlja uskoro ostat će pusta. Jedan običan, krajiški svijet nestaje. Došao je kraj našim selima. Od Kupe pa do Une, za 10 godina bit će čisto lovište, bez ljudi, kaže Borojević o sudbini povratničkih sela dok sjeda u traktor da pusti još koju brazdu, duboku i rodnu ispod Šamarice iznad koje samo oblaci prolaze.