Anita Plišo Vidaković rođena je prije 39 godina u Vukovaru, gdje je i živjela do svoje 15. godine. Potom se preselila u Zagreb, a posljednjih 15 godina živi u Osijeku. Ima muža Mislava i kćer jedinicu Lejlu. Nakon 19 godina radnog staža, a posljednjih devet godina provela je u Fero-termu, prije četiri tjedna ostala je bez posla. Nezaposlenost joj – kaže – ne pada teško, mada joj je i muž također u posljednje tri godine bez posla, sad je našao tek privremeni posao. Umjesto novog posla, odlučila je pronaći svoju dušu pa je sada na putovanju duše, a sebi je obećala da na tom putovanju nikad neće odustati od sebe.
Kad je čula da su u Beli Manastir stigle hiljade izbjeglica s Bliskog istoka, Anita više nije mogla mirno sjediti u tridesetak kilometara udaljenom Osijeku. Telefonom je nazvala belomanastirsku Mirovnu grupu Oaza, koja ima lokalni volonterski centar, i ponudila svoju pomoć. Rečeno joj je da će je zvati čim ocijene da su neophodni novi volonteri. Anita, međutim, nije mogla čekati.
- Samo sam sjela u auto i krenula prema Belom Manastiru. Na putu sam sretala izbjeglice u manjim grupama. Pred Belim sam vidjela grupu sa djecom. Jedno mlađe od moje kćerke Lejle, drugo kao Lejla. Pozvala sam ih rukom. Muškarac, dvije žene i dvoje djece. Maleni je sjedio kao kralj u Lejlinoj sjedalici. Curica se samo osmjehuje. Ne znaju engleski. Sporazumijevamo se jedva i mlatimo rukama. ‘Asad, Asad’, govori on i pokazuje rukom da će ga objesiti. Govori ‘Angari, angari’ i pokaže prst dolje. ‘Croatia, Croatia’, prst gore. Dva muškarca iz iste obitelji ne stanu u auto. Obećavam da ću se vratiti po njih.
- Vozim ih na kolodvor u Osijeku. Objašnjavam da ih čeka vlak za Zagreb. Samo ponavljaju: ‘thank you, thank you’. Iskrcavam ih i žene me stalno nešto pitaju, a ja ne razumijem. Naletim na jednu novinarku i tražim da mi nađe Sirijca koji govori engleski. On mi prevodi, žene pitaju šta će biti sa njihovim muškarcima koje sam ostavila. Vraćam se po njih, kažem im. ‘Thank you, thank you’, sa olakšanjem govore. Taman da ću krenuti, zaustavlja me jedna žena i pita da li je mogu prebaciti do Donjeg grada, taksija nema. Upadaj, kažem. Platit ću vam. Ne treba.
- Vozim se natrag. Srce mi kuca, šta ako su oni sjeli u neki drugi auto, šta ako su krenuli krivom cestom, kako ću ih naći? Zovu me iz belomanastirske udruge ‘Oaza’, trebaju volontere. Objašnjavam da se vozim i pokušavam spojiti obitelj koju sam razdvojila. ‘U redu, samo vozite, i time pomažete’.
- I evo ih. Nađem ih negdje na putu: njih dvojicu i još petoricu. Taman kad sam mislila da je to to, izlazi i šesti iz šumice. Bio čovjek na ‘WC-u’. Sliježemo ramenima. Kako će svi u auto? Pravim raspored. Dvojica sjede u Lejlinoj sjedalici (istina živa!). Dvojica na sjedalu pored, jedan drugom u krilu. Na suvozačevo mjesto sjednu dvojica. Krećemo. Na kružnom toku u Bilju muškarci iz kafića mašu i dižu dva prsta. Otvaram prozor i derem se: ‘Ajmo, dečki, treba razvest’ ljude do kolodvora’. Tu su već ustuknuli.
- Pitaju me Sirijci: koliko još do ‘family’. Vide Lejlu na mobu i pitaju tko je. Pitam ‘muzika?’ i odvrnem ‘Otvoreni radio’. ‘Muzika good’, kaže ovaj u plavoj majici. Napravimo selfie za uspomenu… Cijelim putem oni govore: ‘Sirian good people, Croatian good people.’ Ma, mogla bi’ još o reakcijama koje sam imala na semaforima. Previše mi je sve to. Htjela bi’ reći još samo ovo: možeš pomoći, a kad ti netko kaže ne treba – ti odi. Ovo je humanitarna katastrofa epskih razmjera, koja se tiče cijelog svijeta. I zato, čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda, poručuje ova humana Osječanka.
