>

novosti logo

Kronika Kronika

Ostaj ovdje Duško!

Reporter Novosti usred porodične drame u banijskom Klasniću: Baba Ljubica i djed Đuro Šikanja iskoristili su dolazak našeg novinara kako bi pred svjedokom nastavili nagovarati unuka da se ipak vrati u rodno selo

Selo Klasnić na Baniji imalo je prije rata više od 1.200 stanovnika, danas ih je svega petnaestak, a kako je krenulo, uskoro će ih biti još manje, jer su zaredale sahrane, a rođenja i vjenčanja davno nije ovdje bilo. Kažu da jedna lasta ne čini proljeće, ali i ta jedna lasta svakako je nagovještaj promjene, pa ohrabruje činjenica da Ljubica i Đuro Šikanja uporno pozivaju svog kolebljivog unuka Duška na povratak u rodno selo. Duško je već gotovo mjesec dana u polusrušenoj roditeljskoj kući u Klasniću, krči, kosi oko nje, dotjeruje djedovinu, ali sve s ciljem da sve to zajedno proda i napusti zauvijek.

Sve to što imaš, zajedno sa velikom šumom morat ćeš dati za par hiljada eura. Što ćeš onda s tim novcem? Dobro se najesti, kupiti nešto robe, nekakav polovan auto i gotovo - Ljubica je rekla Dušku

Prvi i posljednji put, nakon što je s roditeljima izbjegao ispred Oluje, Duško je u rodnom selu bio prije desetak godina. Iskoristio je boravak da sredi papire, pogleda i malo popravi oronulu, opljačkanu kuću i vratio se u Srbiju. Ovih dana došao je s namjerom da još bolje ‘ušminka’ imanje i kuću u kojoj je rođen kako bi sve to što prije prodao. Boravi kod babe i djeda, Ljubice i Đure, koji su se brzo vratili iz izbjeglištva i nastavili živjeti tamo gdje su još davno njihovi pradjedovi započeli svoj život, u Klasniću.

Koliko god su se obradovali svom unuku kad je došao, još više se dvoje staraca zaprepastilo kad im je unuk rekao da očevo imanje želi prodati. Danima su ga uvjeravali da to ne čini, već da se vrati, a on je samo šutio i odmahivao glavom, uporno se boreći s travom i šikarom oko kuće. Već su gotovo odustali od nagovaranja, kad im je slučajan dolazak vašeg reportera dao novu snagu, kako bi i pred svjedokom objasnili Dušku svoje argumente.

- Ne valja to, moj sinko. Ne smije se djedovina prodavati dok si živ i zdrav - započeo je temu vremešni i boležljivi djed Đuro. Tu se nije zaustavio.

- Ovdje smo rođeni mi, ovdje je rođen tvoj ćaća, ovdje si rođen i ti. To se ne prodaje. Tamo u Srbiji mučiš se i jedva vežeš kraj s krajem, uvijek si na tuđem, nikada na svome. U ratu nisi ništa zgriješio, nikome nisi nanio zlo, pa nema razloga da se ne vratiš. Vidiš nas dvoje, živimo skromno, nije jednostavno, ali smo svoji na svome. Možda se bojiš da nećeš opstati? Ne boj se! Svašta je u ovom Klasniću bilo od davnina. Ratovi, potresi, nesreće raznih vrsta, strašne oluje koje su poravnavale pšenicu i kukuruz, požari i prolomi. Umiralo se od svega i svačega, ali vidiš, ne pamtim da su mi djedovi ikada pričali da je netko umro od gladi. Zato se ne boj ništa. Nisi sam, imaš nas ovdje. Pomoći ćemo ti. Zametni par ovaca, kupi krmče i nešto kokoši, dobit ćeš nekakvu crkavicu od socijale i preživjet ćeš kao i mi svi. Ali bit ćeš na svome, a to je najvažnije - uvjeravao je djed Đuro svog unuka, ohrabren našim prisustvom.

Da je kojim slučajem starina imao još pri ruci jednu od onih nekadašnjih đačkih čitanki i da je još sve to potkrijepio stihovima poznate pjesme Alekse Šantića, Duško bi odlučio u hipu. Ovako, samo se zamislio, kontajući što i kako dalje, ali vidjelo se da ga je djedova rječitost pogodila ‘u sridu’ i da se kantar zaljuljao.

- Mlad si, vrijedan i zdrav. Što ćeš ti tamo? Ovdje te, s groblja na vrhu brda, promatraju pradjedovi i čude se. Nećeš valjda uludo prodati i proćerdati njihovo. Ovdje se polako umire i sve nekako nestaje. Vrati se da dadeš nadu. Oženi se, rodite djecu, i eto nade za Klasnić. Ima tu kuća koje su na prodaju. Cijene su sve manje, a i kupaca sve manje. Gotovo da ih i nema. Sve to što imaš, zajedno sa velikom šumom morat ćeš dati za par hiljada eura. Što ćeš s tim novcem? Dobro se najesti, kupiti nešto robe, nekakav polovan auto i gotovo. Zato, moj Duško, ne čekaj ni časa. Počni krčiti i ograđivati za sebe, a ne za drugoga, pa ćeš vidjeti kako lako ide i najteži posao. Ovo što sad krčiš i ograđuješ, radiš poput nekakvog nadničara, za drugoga, na svom vlastitom imanju. Pa gdje to ima, ljudi moji ? - pitala se baka Ljubica.

E, tu se svi okrenuše prema vašem reporteru, čekajući, valjda i od njega neku pametnu. Kako smo došli slušati, a ne govoriti, a pogotovo ne prosuđivati i presuđivati, nastade tajac. U toj kratkoj šutnji sjeti se i vaš novinar svojih djedova, kršnih Ličana i uglađenih Zagrepčana, pa mu pade napamet nešto što mu davno pod Visočicom na Velebitu ispriča djed Mile. Jedan je mladić odlučio prodati kuću. Došao kupac, a mladić samo pita: ‘Koliko ćeš mi platiti?’ Kupac ne odgovori odmah, obiđoše imanje, a mladić će opet: ‘Kol’ko ćeš, onda, platiti?’ ‘Da te pitam nešto’, reče mu kupac. ‘Tko je zidao kuću, ti ili tvoj ćaća?’ - ‘Čaća’, kao iz topa odgovori mladić. - E, onda ću ti platiti koliko god tražiš!, ispali kupac.

Trebalo je par trenutaka dok su Klasmićani razumjeli poruku priče, isto kao i nižepotpisanom prije pola stoljeća, a onda se javio Duško.

- Roditelji su mi umrli, nisam se oženio, nemam ni kučeta i mačeta. Nekako me strah vratiti se u Baniju. Ne znam zašto. U Srbiji baš nisam nešto uspio, ali preživljavam radeći sve i svašta. Ovdje mi srce jače lupa od kad sam došao. Gledam ruševine škole u koju sam išao, ostatke pošte i trgovine, prolazim kraj srušenih kuća u čijim sam dvorištima viđao poznata i draga lica. Sve me to nekako plaši. S druge strane, sve što ste rekli, urezalo mi se duboko i o tome nikada neću prestati razmišljati, ma što odlučio. Ipak, čini mi se da me Klasnić zove - tiho prošapće Duško, a onaj kantar prevali se možda tamo gdje treba.

- Babo, sipaj sad rakiju ! - uzviknu đed Đuro, a tri, možda i četiri kamena odvališe mu se od srca.

1/1