Damir Boras, Ante Čović i Vlatko Previšić, slavni trojac s Filozofskog fakulteta u Zagrebu koji je zakulisno ugrabio poluge presudne moći na toj najvećoj fakultetskoj ustanovi u Hrvatskoj, a posljedično i na vrhu pripadajućega ukupnog sektora u državi, nije se međusobno krijepio samo dodjelama najviših funkcija, ekskluzivnih institucionalnih mogućnosti, javnog novca za projekte ili radnih mjesta za bliska im lica. Za kvalitetno odrađene takve poslove, kao i za još bolju prođu ubuduće, naime, oni su jedni drugima sukcesivno sustavno dodjeljivali i najviđenija javna priznanja i nagrade. Ovom prilikom pokazat ćemo kako su njih trojica zajedničkim snagama ostvarila uspjeh osvajanja Nagrade Grada Zagreba: dobili su je pojedinačno i Boras i Čović i Previšić dakle, a za to su im trebale četiri godine procedure između fakulteta, rektorata, odbora za dodjelu, stručnog povjerenstva i gradskih vlasti.
Prvi je tu nagradu, najveću u glavnom gradu ove zemlje, dobio Vlatko Previšić 2013. godine, netom prije negoli će mu Damir Boras prepustiti poziciju dekana Filozofskog i pompozno se uvaliti u tron rektora Sveučilišta u Zagrebu. Spomenimo odmah i da se uz nagradu dodjeljuje novčani iznos od 50.000 kuna; zajednički im saldo na kraju priče iznosit će tako, što se tiče samo ovog posla, ozbiljnih 150.000 kuna iz javne gradske blagajne.
Ali zanimalo nas je kako točno izgleda proces približavanja tim lovorikama, pa smo se raspitali među nastavnicima na Filozofskom fakultetu te u administraciji zagrebačke Gradske skupštine. Kandidate najprije predlažu odsjeci na kojima oni i rade, a potom ih usvaja Fakultetsko vijeće, e da bi ih dekanat proslijedio na razmatranje Odboru za javna priznanja Gradske skupštine, i ovaj – eventualno – vlastitom savjetodavnom stručnom povjerenstvu. Previšić je dotad već bio izgradio jaku mrežu utjecaja na svom Odsjeku za pedagogiju, a Vijeće je bilo dosta letargično, pod snagom Borasove volje. Uostalom, iduće godine Boras im je umalo neopazice podmetnuo i onu, danas ipak ozloglašenu, suradnju s Katoličkim bogoslovnim fakultetom, no ostavit će je nerealiziranom, na brigu svom nasljedniku.
Ni nastavak procesa nije se odvijao po Duhu Svetom, uvjerit ćemo se po uvidu u sastav stručnog povjerenstva koje Odboru za javna priznanja sugerira laureate. Jer u tročlanom povjerenstvu za znanost već je čekao – Damir Boras; dodajmo ovdje i da Odbor nema obavezu formiranja povjerenstva, nego to može i ne mora. Dalje se sve iz dostupne nam dokumentacije odvijalo poput nijemog filma, malo ubrzano, crno-bijelo, i nekako dirljivo providno. I toliko lepršavo da je većini promaknula činjenica kako je Boras usput Previšiću uručio i posebno priznanje Filozofskog fakulteta 2013. godine, puneći mu tako vitrinu argumentima za dekansko zvanje. A iduće godine Fakultetsko vijeće FF-a predlaže stanovitu nekolicinu kandidata za Nagradu Grada Zagreba, ali u nekom nepoznatom momentu, na putovanju kroz dekanat, između njih upada ime Ante Čovića, očito milošću Damira Borasa. On je u tom času još uvijek na mjestu dekana, ali i u stručnom povjerenstvu Odbora, eto, pa Čović trijumfalno odnosi nagradu za 2014. godinu.
Dvije godine kasnije, Boras više nije u povjerenstvu – više uopće nema povjerenstva – ali jest na funkciji rektora, pa ga za Nagradu Grada Zagreba nominiraju sami njegovi prorektori. Među njima je najutjecajniji, prema formalnom djelokrugu i prema realnim efektima, upravo Čović, a Odbor za javna priznanja svakako teško odbija mišljenja s tako visoke adrese.
Odbor za javna priznanja i općenito Nagrada Grada Zagreba, uzgred rečeno, priča su za sebe, i to priča s nizom epizodnih skandala. Uz nimalo bezazlen novčani iznos, naime, priznanje služi prvenstveno za statusni rast laureata u struci i šire, pa i kao priprema za karijerni skok. Samo u ovom desetljeću mediji su zabilježili više afera vezanih uz više nominacijskih kategorija u postupku dodjele, a izdvojit ćemo dva simptomatična primjera. U prvom su stručno povjerenstvo za područje filma, kazališta i glazbe u 2011. demonstrativno napustili Vjeran Zuppa, Hrvoje Turković i Viktor Žmegač, a 2014. godine to je izvela Nadežda Čačinovič kao članica povjerenstva za književnost. U oba slučaja razlog je bila nesuradnja s Odborom koji savjet prihvaća ako mu to odgovara ili ga u suprotnom zanemaruje bez ikakvih skrupula.
Više je nego jasno, Odbor nije imao ništa protiv mišljenja Borasa o Previšiću i Čoviću, do te mjere da za potonje nagrađivanje samog Borasa nije ni trebala dodatna stručna, intermedijarna prosudba. Na čelu Odbora, po statutu, uvijek sjedi predsjednik Gradske skupštine, a među članovima je uvijek i gradonačelnik. Posljednje tri i pol godine u Odboru su, iz redova gradskih zastupnika, Ana Stavljenić-Rukavina i Ivan Tepeš, odnosno njegov nasljednik Robert Balić od veljače 2016. godine. Na gradonačelnikov prijedlog u članstvu je bila i Tatjana Holjevac, a nakon nje dolazi Jelena Pavičić Vukičević, dok ‘iz redova uspješnih gospodarstvenika, umjetnika, javnih, kulturnih, znanstvenih, stručnih i drugih djelatnika’ – tim redoslijedom – u Odboru sudjeluju: Romano Bolković, Aleksandra Kolarić, Josip Tica, Josip Petrač.
Nećemo se ovom zgodom upuštati u analizu pobrojanih uglednika, dodajmo tek da bi još jedna poveznica našeg trija fantastikusa s Nagradom Grada Zagreba mogla biti Jelena Pavičić Vukičević, desna ruka Milana Bandića, doktorandica pedagogije kod mentora Vlatka Previšića i potom vanjska suradnica na njegovu kolegiju na FF-u. Odsjek za pedagogiju pokazuje se tako, inače, važnim uporištem uzurpatorske klike s manjkom znanstvenih dosega i s dramatičnim viškom preuzetih časti i vlasti, slasti i lasti.
Ruku na srce, među tim otimačima formalnih zvanja i priznanja s FF-a, rjeđe ćemo zamijetiti samo četvrtog najvažnijeg člana zavjereničke družine, akademika i sveučilišnog senatora Mislava Ježića, jedinog od njih s nekim uistinu respektabilnim znanstvenim ostvarenjima. No vratimo se za kraj još malo Odsjeku za pedagogiju, s kojeg se nominira i kandidat za ovogodišnju Nagradu Grada Zagreba – Marko Palekčić, Previšićev bliski suradnik. Važnija od toga, međutim, vijest je kako Boras upravo kroz tu struku pronalazi način da ne ode u obaveznu starosnu mirovinu i napusti funkciju rektora. Postat će, javljaju mediji ovih dana, profesor Učiteljskog fakulteta u Zagrebu na Odsjeku u Petrinji, preko natječaja koji je propozicijski skrojen kao po njegovoj mjeri, a čime će steći uvjete za produžetak radnog vijeka.
Pažljiviji među čitateljima sjetit će se kako smo u listopadu prošle godine pisali i o jednom slučaju kadrovske alkemije u kojem su Boras i Previšić možebitno oštetili Filozofski u korist Učiteljskog fakulteta. Pa nije dugo trebalo da nabasamo na novi trag vezane trgovine, gdje naši hrpimice nagrađivani uglednici opet pokazuju kako im svi visokoparno proklamirani ideali znanosti i prosvjetiteljstva – kao i vjere ili nacije – služe samo zadovoljenju staroga, znanog privatnog interesa.
