Najava skore regionalne poslovne konferencije o korporativnom vladanju, upravljanju i poduzetništvu ‘Budućnost javnih poduzeća’ ne ostavlja puno mjesta za sumnju: u Dubrovniku će se 15. travnja izlagati i diskutirati na temu privatnog preuzimanja strateških državnih ekonomskih subjekata u Hrvatskoj, ali i postsocijalističkim zemljama Balkana općenito, imamo li na umu krug sudionika i ciljani opseg krajnjih efekata. Ne treba nam čekati konferenciju za reportažni osvrt, dakle, njezina organizacija je toliko predvidljiva i transparentna da se u procjeni očekivanog možemo s povjerenjem osloniti na izdašni programski raspis.
Uostalom, o tome jasno govore najavne rubrike s naslovima ‘Ciljevi konferencije’ i ‘Očekivani ishodi’, podnaslov skupa ‘Vlasničke i organizacijske transformacije javnih poduzeća u modernoj ekonomiji’, kao i nazivi panela ‘Nacionalni holding i privatizacija javnih poduzeća’ ili ‘Javno-privatno partnerstvo i drugi oblici suradnje javnog i privatnog sektora’. Potonja simbioza već u ovom slučaju itekako postoji, jer će se konferencija privatnih organizatora Centra za istraživanje i razvoj upravljanja u Zagrebu i časopisa ‘Lider’ održati u prostoru javnog Sveučilišta u Dubrovniku, uz pokroviteljstvo predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i ekskluzivnu sponzorsku podršku, što je naročito indikativno, Hrvatske elektroprivrede i Hrvatske poštanske banke.
Dva velika javna poduzeća, čija imena godinama slijedi prijeteća sjena moguće privatizacije, upućena su tako na financijsko ispomaganje privatnog okupljanja na kojem će se razmatrati tehnike preuzimanja samih tih kuća. ‘Promicati održive privatizacijske modele prekomjerne javne imovine i neposlovnoga nekretninskog portfelja. (…) Predstaviti mogućnosti za organizacijsko restrukturiranje javnog sektora transformacijskim strategijama usmjerenima na postizanje fleksibilnosti, stvaranje vrijednosti te na njezinu poštenu raspodjelu’, navodi se pod ciljevima skupa. No izostavljena je konkretna mjera u baždarenju javno-imovinskog stanja, pa ne doznajemo kolikim točno vide limit za posjed općeg dobra.
Također, nije precizirano u čijem smjeru treba nagnuti novo distribucijsko poštenje, kao ni to na koga bi se prvenstveno odnosila fleksibilnost, ali sve ionako znamo iz svakodnevice. Dio je to stare priče po kojoj su radnici u Hrvatskoj previše zaštićeni, dok generalna antipoduzetnička klima grubo priječi dolazak ekonomskog proljeća u naše krajeve. Obično se pritom preskače činjenica da nas je sunce ipak svojski opržilo u raznim sektorima, pa je krupni kapital apsolutno zadominirao financijskom industrijom, trgovinom, turizmom, medijima i telekomunikacijama itd. Primjetno je, doduše, kako se ovdje privatnici rado šire po već postojećim lukrativnim tržištima, dok su manje skloni ulagati u npr. materijalnu proizvodnju. Razlozi takvim odnosima, premda se kriju u internim datostima aktualne faze razvoja globalnog kapitalizma, svejedno se uporno politički obijaju preko leđa najširih slojeva kojima zatim, evo, treba oduzeti i preostatak zajedničke imovine.
Primjera ima još uvijek mnogo, a najpoznatiji se tiču krovnih nacionalnih adresa kao što su Hrvatske autoceste i Hrvatske željeznice, ili spomenutih kapitalaca HEP-a i HPB-a. Privatni kapital intenzivno živi svoje mokre snove o parazitiranju na zasad nekomercijalnom, često i državno-monopolskom sektoru koji bismo konačno potržili, merkantilizirali. Podršku ima u vlastima kojima raspolaže kao outsource-službom: tek što je široka, svenarodna referendumska inicijativa trijumfalno odbila preklanjski prvi nasrtaj kapitala na autoceste, novi premijer Tihomir Orešković je – bez imalo osvrtanja na takav ishod – jasno najavio sljedeći udarni val u istom smjeru.
Sličan pothvat namijenjen je i HEP-u, sudeći po nedavnim dvosmislenim premijerovim riječima na temu strateške naravi tog poduzeća. O raznim drugim kućama da ne govorimo, jer na primjer HŽ i HPB još nisu rasprodani samo zato što se uslijed novijih prilika na transportnim i financijskim tržištima za njih nije mogla postići iole prihvatljiva cijena. No to ne znači da u narednom pokušaju neće otići budzašto, kad jednom naš politički menadžment i njegovi privatni tutori izgube strpljenje i pređu u završni stadij. ‘Centralizacija upravljačke uloge na nacionalnoj razini’, iznosi se, između ostalog, pod očekivanjima dubrovačke regionalne konferencije, ‘jedan je od mogućih scenarija za podizanje konkurentnosti’.
I zaista, više su nego harmonično uigrani – ta Orešković je upravo najavio osnivanje državnog megaholdinga za sva javna poduzeća. Ali dok takve ustanove u zemljama središta Europske unije imaju funkciju bržeg unapređenja javnih željeznica i elektroprivreda, u Hrvatskoj – i regiji, da ne zaboravimo – ona će odigrati ulogu odbora za ispraćaj u ruke privatnika. Ekonomska modernost koju se takoreći bez glasa protivljenja sugerira s ovdašnjih političkih i medijskih vrhunaca, prema zapadu je kontinenta već anakrona, pa bogatije države često nastoje u svoj portfelj otkupiti natrag ona infrastrukturna ili općenito gransko-strateška poduzeća koja su jednom, slijedeći liberalne smjernice, eventualno privatizirale.
Takve države još intenzivnije opslužuju krupni kapital, no u tom slučaju nastrojen osvajački primarno k vanjskim lovištima – ovima kao što smo mi ovdje. Karakter politike koja upravlja time nije suštinski drukčiji, s obzirom na temeljne društvene odnose, ali sredstva i rezultati na licu mjesta ipak to jesu. Zato se na poziciji visokog pokrovitelja otimačine narodnih dobara, koju vodi premijer, zatekla sama predsjednica države, i zato naša javna poduzeća u perverznom svojstvu ‘zlatnog’ i ‘srebrnog’ sponzora sama financiraju pljačku kojoj će biti izvrgnuta, a o tome možemo govoriti jer državni tzv. prirodni monopol dugoročno nema cijenu po kojoj bi ga se isplatilo privatizirati. Jasno, sva će ta evidentna logika u procesu daljnje privatizacije biti slatkorječivo opovrgavana – naime, baš tome služi već odavno komercijalizirani medijski sektor.
Pa kad nas ‘Lider’ bude izvještavao o uspješno zaključenoj konferenciji s oproštajnom večerom u Hotelu Lapad, kao što je najavljeno u programu, neće spomenuti kako je atmosferu donekle remetila buka strojeva s rive ispred hotela, a gdje odmiču radovi na gradnji komercijalne marine pod koncesijom Frane Pašalića. I neće spomenuti da je riječ o koruptivnom partnerstvu s privatnom okupacijom javnog pomorskog dobra u kojoj sudjeluju državne i gradske vlasti te uprava komunalne Luke Gruž. A posebno neće spomenuti ako se u tom momentu na rivi bude održavao jedan od prosvjeda onih stotina građana kojima je dubrovačko poglavarstvo baš nekidan radi gradnje marine iznenada naložilo da barke s vezova maknu drugamo, jer taj prostor jednostavno više ne pripada svima.
