>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Ovca bivolica

I hodža je čuo priču o bivolici kojoj se nije dopalo naše selo. Hodža je slušao i saslušao, pa je ispričao kako je čuo da tamo daleko, tamo podno one planine Ararat (tu je podvukao da je to ona planina na čijem je vrhu ona lađa što je spasila rod ljudski od Potopa), da podno toga Ararata žive životinje koje su bivolice od ovaca!

Bivolica! Riječ je u našem selu imala dužinu prije akcenta, na prvom i, a akcenat je bio kratkosilazni na o. I prezime Gudžević ima na prvom slogu dužinu, a na srednjem akcenat. Normativna prosodija, iako zasnovana na narodnom jeziku, ne priznaje nam dužinu prije akcenta, te i nas i bivolicu naglašava na prvom slogu, nju na i, nas na u. (U Pazaru, u Požegi i na Pešteri, tamo gdje su ljudi imali bivolice, akcenat je na drugom i, i on je prekršaj norme, jer je kratkosilazni, a nije na prvom slogu.)

Barem tri godine od bivolice nije u selu imalo željenije životinje ni željenije riječi. Žene bi je izgovarale s uzdahom, a muškarci bi, čim riječ čuli, zavrtjeli glavom, no im je znao iz usta pobjeći pokoji uzdah. Sve u svemu, bivolica je bila jednodušna želja naših majki, a glavobol naših otaca. Bivoljeće maslo je jako, zasitno i izdašno, govorilo se kako je od kravljega jače dvaput, možda i triput. Selo je bilo vrletno, ljudskih usta mnogo, a kravljih i ovčijih vimena nedovoljno da sva usta prehrane i da još ostane sira za prodaju. Bivolica je bila ona muzara zvana želja, koju je trebalo nabaviti, e da se namiri i čanak i sofra i mljekara, da se svaka koliba ispuni sirom najmasnijim, a kuća prebrine brigu o smoku.

Oni koji su bili nešto imućniji i mogli nabaviti bivolicu, bili su oprezni i govorili bi kako ona hoće baru i blato, a toga u našem selu nema, naši su potoci brzi, jer su im korita strma, a izvori su dobri da s njih pije čovjek i kljuse i goveče, dalje od toga ništa. Oni pak koji su bili protiv nabavljanja bivolice znali bi govoriti kako je ona ‘muslimanski krmak’, jer voli kaljužu i mulj. Mi smo u livadi kraj potoka imali močilo, u njemu se močila konoplja, i kotile se žabe. Močilo je bilo jedno udubljenje na rubu livade, iskopano motikom i krampom, dubine nešto preko pola metra, nepravilan krug jedan, pet-šest metara u prečniku. Za žene je to močilo bilo nadežno mjesto u koje će se buduća bivolica do mile volje moći zalužiti. A ionako više nikome nije trebalo to močilo. Jer se konoplja sve manje sijala i sve se manje trlila, trlice su još bile u selu, ali se sjećanje na trljenje polako i neumitno tanjilo i daljilo. Za nekojeg od tih razgovora o bivolici neko se prisjetio pjesme ‘Ženidba Maksima Crnojevića’ i stihova na njenom kraju u kojima se kazuje kako je Maksim, nakon što se poturčio, dobio na upravljanje grdnu zemlju Skadar na Bojani/ a u kome nikad ništa nema/ no se legu žabe i bivoli. Tu je amidža Džibo dometnuo ‘e nas vala žabe hoće, a bivoli se kod nas još izlijegali nijesu, i samo Bog zna hoće li se ikad’.

Nakon godinu ili dvije, jednoga petka prema večeri, moj otac i brat njegov, upravo spomenuti amidža Džibo, doveli su u selo bivolicu. Prvu i najprvu otkako se selo zaselilo. Kupili je od našega zeta dobroga Rasima Džankovića iz Draževića na Pešteri. No im je Rasim rekao da bivolicu plate tek kad vidimo da ona hoće kod nas da živi i da se muze. Jer je on znao bivoljeću narav. Bivolica ne voli da joj se promijene šake koje je muzu. Mnoga se kuća bivolici obradovala pa se ražalostila kad se bivolica nije kuće primila. I naša će biti takav slučaj. Od prvoga dana do posljednjega, ona nije bila ni naša ni s nama. Odsutna, izgubljena ili izbezumljena, neće da pase, neće da pije, ni kap mlijeka da spusti iz vimena. Stane kraj potoka i riče, pa riče, pa múči, pa se zakašlje. Dovedi je do onoga močila, privedi je do vode u njemu, ona neće u vodu. Moja majka i strina je miluj, pa joj tepaj, pa je tapši – ama sve uludo i uzaludo. Dva-tri put se blago ritnula e da domaćicama stavi na znanje da prestanu s umiljavanjem. Sedmi dan su obje žene rekle: fala Rasimu što nam je bivolicu ponudio, no bogomi neka je uzme natrag, njoj ni naša štala ni kuća nijesu mile, nijesu joj suđene. I tako su je oni isti što su je doveli vratili onome od koga su je uzeli. A čim je u Draževiće stigla, bivolica je odmah počela i da pase i da liježe u baru. I da se muze.

Prošlo to proljeće, pa za proljećem ljeto, pa jesen za ljetom prošla, i došla zima. A usred te zime bio je mjesec ramazan. I selo, kao za svakog posta, i toga ramazana imalo hodžu. Te zime je hodža bio Nazim, rodom iz Paralova. Nakon večernjih molitvi on je davao ders, to su savjeti i opomene vjernicima. Poslije dersa bi se razgovaralo. Jedne večeri je riječ otišla na bivolice. I hodža je čuo priču o bivolici kojoj se nije dopalo naše selo. Hodža je slušao i saslušao, pa je ispričao kako je čuo da tamo daleko, tamo podno one planine Ararat (tu je podvukao da je to ona planina na čijem je vrhu ona lađa što je spasila rod ljudski od Potopa), da podno toga Ararata žive životinje koje su bivolice od ovaca! Pa je, na pitanje kakve su to sad bivolice, objasnio da su to životinje takve da su prema ovcama ono što su prema našim govedima naše bivolice i bivoli. Kaže da su one likom ovce, a tijelom su pola koze, a pola krave, rogovi su im ponalik na ovnujske, a po tijelu nemaju vune nego imaju koziju kočet, i uza stijene se penju skoro kao koze, a mlijeka u vimenu imaju taman kao krave. Eto, zato ih on smatra i zove bivolicama među ovcama. Tu se javio naš Hilmo te ga upitao, e da li i te ovce bivolice traže baru da se valjaju kao ove naše župljanske i pešterske bivolice. Nisam čuo da im je bara mila, šta će kozi i ovci blato i kal, bio je hodžin odgovor. Tu se već čuo pokoji mekši glas možebitne mogućnosti, kako bi te bivolice ovčije bile dobre za nas, a ne ove kravlje za koje mi nemamo ni bare, ni blata, ni ravnice. No izgleda da tih bivolica ima samo ispod Ararata, jer da ih ima bliže, mi bismo i pošli da ih pogledamo. To je ono što je u sjećanju ostalo neistanjeno.

Prošlo djetinjstvo, bile škole, došlo studiranje, bila vojska, prošlo još godina, pa među godinama došla jedna koju sam cijelu utrošio na čitanje ‘Palatinske antologije’. To je, otada, a evo i sada, za mene najvažnija knjiga stihova. U toj velikoj zbirci od četiri hiljade pjesama, nalaze se i pjesme pjesnika po imenu Krinagora iz Mitilene. Nema mjesta na ovom listu novine da se opiše život toga pjesnika, ima mjesta za ovoliko što slijedi. Za one koji mu ime čuju prvi put, neka bude rečeno samo da je taj pjesnik bio i diplomata grčki u Rimu u doba Oktavijana Augusta. U devetoj knjizi ‘Antologije’, pod brojem 430, ima epigram koji sam, ima tome i trideset godina, preveo ovako:

Ondje gdje s čalmom Armenac na Araksu pije rijeci

Ondje domaju i rod ima agarijski brav.

Vunu valovitu nema ni jagnjeće uvojke nema

Oštra i sigava svud kozija dlaka mu sva.

Ali se ženke i triput porađaju godišnje svaka,

Pa joj od mlijeka svo vime oteža pod njom.

No im je blejanje takvo da liče na telad kad riče.

Svaki na svijetu kraj priča je zá se i svoj.

Krinagora je ovim epigramom spriječio da zaborav potpuno prekrije u meni ono hodžino pričanje o ovcama bivolicama. Rijeka Araks, danas Aras ili Araz, teče sa sjeverne strane Ararata u Armeniji. Svakako su bravi u Krinagorinu epigramu oni o kojima nam je glas donio hodža Nazim iz Paralova. Kako je glas o toj stoci došao do njega, to istražiti bio bi posao velik i lijep. No to nećemo nikada ni načiniti ni činiti, jer hodža je odavno na onom svijetu. Jedino što smijem tvrditi jeste, da on priču o ovci bivolici nije saznao iz ove Krinagorine pjesme. On je nije poznavao, nije je nikad ni pročitao. Neka mi se ne spočitava neskromnost ako reknem da sam je ja prvi preveo na naš jezik, i da joj je ovo ovdje prvo objavljivanje.

Komentari teksta ove pjesme su rijetki i oskudni. U jednom od njih tvrdi se da su agarijske (ili agarske) ovce ono što danas zoologija poznaje pod imenom Ovis orientalis gmelini, a mi to zovemo muflon. Među Gudževićima sam, moglo bi biti, jedini koji je vidio dosta muflona, na Sardiniji. A bivolicu su, računam, vidjeli svi.

1/1