Vinko Möderndorfer, kvantitativno izvanredno plodan pjesnik, prozaik i dramatičar, realizirao je i tri dugometražna igrana kinofilma. U nas smo, na festivalu u Puli, mogli vidjeti njegovo prošlo slikopisno ostvarenje iz 2008., ‘Krajolik br. 2’ (adaptacija vlastitog romana), a ovih dana u našim kinima igra njegov zadnji uradak ‘Inferno’, vjerojatno ponajprije stoga što je i Hrvatska uložila stanovita sredstva u tu primarno i dominantno slovensku produkciju.
Dok je ‘Krajolik br. 2’ bio izrazito žanrovski usmjeren film – neka vrsta političkog trilera – pri čemu se nategnut politički udio pokazao prevelikim teretom za izolirano uzevši neloše postavljenju trilersku osnovu, ‘Inferno’ je znatno osebujnija struktura. Priča o radniku čija obitelj (supruga i dvoje djece) živi u silnoj bijedi nakon što je i on, poslije supruge, ostao bez posla u tvornici koju je preuzeo cinično opaki tajkun, smjesa je dviju, uvjetno rečeno, oprečnih vrsta stilizacije – naturalizma i groteske, a stilski repertoar uključuje i gotovo bajkovito intonirane prizore. Polazeći od stvarnog kraha industrije i industrijskog radništva, Möderndorfer gradi svijet djela koji se istovremeno i vrlo izravno odnosi spram tzv. izvanjske zbilje i metaforički/alegorijski je preobražava, i mora se priznati da taj neuobičajeni miks, tehničko-dizajnersko-stilski vrlo kompetentno realiziran, na neki svoj način dojmljivo funkcionira.
U središtu narativa je dakle otpušteni buntovni radnik Mare (Marko Mandić) koji nakon otkaza ne uspijeva skrbiti o svojoj obitelji, što suprugu mu Sonju (Medea Novak), suočenu s materijalnom bijedom i nemogućnošću pronalaska emotivne utjehe, odvodi u duševno beznađe koje, nakon neplaniranog seksualnog podavanja za novac, suicidalno kulminira u trenutku pokušaja deložacije. Möderndorfer igra na kartu zaoštravanja i radikalizacije svake situacije odnosno motiva koji mu se za to učine prikladnima, pa će tako na primjer poprilično eksplicitno uprizoriti intenzivne seksualne interakcije Mare i Sonje, Sonjin prostitucijski ‘pad’, uz eksplicitan prikaz masturbiranja ukrućenog spolovila mušterije i izbacivanja iz usta ejakulata nakon felacija, dovest će gotovo do apsurda činjenicom da se podala za samo pet eura, a ljepotu njezina tijela neće istaknuti u prvi plan prilikom seksualnih odnosa (tu će naglasak biti na skladno građenom i ekspresivno mišićavom Mari), nego tek kad bude mrtva a tijelo joj pougljeno uslijed samospaljivanja (ukočeno položeno na metalnu platu u mrtvačnici doima se poput umjetničkog artefakta opskurne, ali neporecive privlačnosti).
Konačno ostvarenje tajkunove sadističke nadmoći nad Marom bit će pak demonstrirano brutalnim guranjem niza kanape-sendviča potonjem u usta i lomljenjem šake bistom Karla Marxa, a koliko je protagonist jadan i bezvrijedan pokazat će se u samoj završnici, kad će se otkriti, prilikom ilegalnog pokušaja eksplantacije, da ni bubreg ne može prodati jer mu je jedan ‘čisti škart’, a drugi zahtijeva dijalizu. Film završava potpunim porazom i svog protagonista i radničkog sindikata, što će reći radničke klase kao takve, zajedno s njezinom opjevanom solidarnošću, odnosno trijumfom tajkuna i njegove japijevsko-batinaške pratnje, koji kao da su izašli sa stranica neke blago osuvremenjene verzije ‘Majstora i Margarite’.
Rijetko kad naslov tako direktno i ultimativno upućuje na svoj sadržaj, jer ‘Inferno’ nije drugo doli slika pakla koja djeluje možda ponešto pretjerano stilizirano (no umjetnički ta je stilizacija itekako zanimljiva), ali koji je baš takav već nastupio i u svom se pohodu, sasvim sigurno, neće zaustaviti sam od sebe.
