Debitantski roman Szilárda Borbélyja ujedno je i njegova zadnja knjiga: manje od godine nakon objavljivanja ‘Nevoljnika’ (2013.) jedan od najpriznatijih pjesnika postkomunističke Mađarske, ugledni povjesničar književnosti, esejist i dramaturg počinio je samoubojstvo. U međuvremenu, roman je kod kuće izazvao ozbiljne kontroverze, a u inozemstvu potakao brojne prijevode – među njima, evo, i na hrvatski jezik – pa se recepcija Borbélyja posthumno usložnjava i širi; doduše, ne u smjeru masovne popularnosti, jer ova troma, narativno raspršena proza računa prije s posvećenim čitanjima nego sa spektakularnim nakladama.
Smještena u pograničnu zabit istočne Mađarske sredinom šezdesetih, priča kroz pseudoinfantilnu perspektivu dječaka iz sirotinjske obitelji prelama okrutne rituale gluhe provincije: svakodnevne opscenosti, opijanja, tučnjave, seoski prisnu okrutnost spram životinja, izrugivanje svemu što odudara od pravila većine. Jurodivi Rom po nadimku Mesija iz naslova romana glavna je meta maltretiranja i ismijavanja, a dječakova je porodica tek nešto manje marginalizirana. Otac, pijanac i fizički radnik kojeg će selo s vremenom posve izopćiti, i majka, suicidalna domaćica koja mašta o bijegu iz provincijskog blata, djeci nisu nikakva zaštita; obudovjela tetka nalik je karikaturi, starija sestra malenoga pripovjedača samo iritira. Njegova su odstupnica zato matematičke meditacije i čudnovata opsesija prostim brojevima, onima koji se ne mogu dijeliti bez ostatka: taj provodni motiv integrira raštrkane pripovjedne fragmente, podcrtavajući ponešto nametljivom metaforom temeljnu isključenost obitelji iz zajednice, njezinu nesvodivost na dominante kolektivne identitete.
Ovo je mjesto, međutim, strukturno najkrhkiji aspekt romana. Obitelj, naime, nije prezrena samo zbog svoje neimaštine, nego ih rumunjsko porijeklo izdvaja iz nacionalne većine, grkokatolička vjeroispovijest izolira od vladajuće religije, komunisti ih mrze zato što su bili kulaci, a glasine o skrivenom židovskom pretku posljednji su sramni pečat na čelu u selu koje tiho, ali uporno pamti svoje kolaboracioniste. Ukratko, identitetski konstrukt obitelji doima se kao kalkulirani negativ baš svih opresivnih kolektivizama ondašnje Mađarske, jasna fikcionalizirana formula prilično pretencioznog društvenog komentara, što ga povratno lišava upravo onoga ‘nedjeljivog viška’ kontingencije neophodne za minimalnu uvjerljivost u okvirima realističkog prosedea. Znatno je upečatljivija temporalna razlomljenost radnje, fragmentacija epizoda brutalnog provincijskog života ispripovijedanih u monotonom prezentu, ali prošaranih rukavcima koji postupno otkrivaju mračnu prošlost zajednice: specifični amalgam dvostruke ruralne zatočenosti ispraznom svakodnevicom i neumoljivim kolektivnim pamćenjem tim je postupkom dosljedno artikuliran.
Isporučivši tupu, bestijalnu zloću zapuštene zabiti pogledu ‘drukčijeg’ dječaka – dovoljno izmještenog da zauzme produktivnu pripovjednu distancu, ali i dovoljno uronjenog u lokalnu sredinu da njenim najsurovijim običajima može netremice svjedočiti do posljednjeg krvavog detalja – Borbély je razvio sugestivnu panoramu beznađa, dijagnozu kolektivne mržnje koja prijeteći rezonira s nekim ovdašnjim nedavnim, a možda i budućim iskustvima. Pa čak i ako povremeno skliznu u zamku doslovnosti, čak i ako nisu dorasli prozi razvikanijih Borbélyjevih suvremenika poput Lászla Krasznahorkaja ili Imre Kertésza, ‘Nevoljnike’ već i zbog toga vrijedi čitati.
