Ima nešto magično, neobjašnjivo, što se s vremena na vrijeme desi, pa Sarajevo, kako je davno rekao Nerzuk Ćurak, bivši novinar i današnji profesor na Fakultetu političkih nauka, preraste samo sebe. Desi se dakle taj neki trenutak, nije najjasnije ni kako ni zašto ni kojim čudom, pa se u jednom vazda tromom gradu, u kojem se većinu godine čini da sunce, što ono reče Maho Zolj (Slobodan Aligrudić) u filmu ‘Sjećaš li se Doli Bel’, nikada neće zasjati kako treba, a kada se kotlina užari da čovjek nema što udahnuti, organiziraju Olimpijske igre, samit svih važnih svjetskih i pokojeg domaćeg, bezveznog lidera ili, eto, dolazak poglavara Katoličke crkve, direktora Vatikana, pape Franje lično i osobno. Fakat, sve je to toliko čudno da se nikako ne može objasniti, samo što intrigira, kao, uostalom, i svako veliko čudo u poznatom dijelu svemira.
Eto, recimo, uhvate se menadžeri, inženjeri prometa, ekonomisti, stručnjaci marke razni, direktori imenovani u raspodjeli postizbornog plijena, posla obnove javnog prometa u Sarajevu i Gradski saobraćaj, kako se već i zove tvrtka za tramvaje, trolejbuse i autobuse, završi u takvim dugovima da je poređenje sa Grčkom pretjerano, ali na štetu Grka! Nestanu, propadnu, odu u stečaj ili ih pojede privatizacija, u istom tom Sarajevu, firme što su gradile i izgradile libijske vojne aerodrome, atomska skloništa za Sadama Huseina i brane gdje god je trebalo betonirati pustinju… Opet, bez obzira na sve, Sarajevo nekim tim svojim čudom papu Franju dočeka tako da bi iz Vatikana trebali sa divljenjem upitati: ‘Kako, majke vam?’
Odgovor je: eto, tako. Svaki opširniji neupućenog bi ljubopitljivca odveo pravo na psihijatriju, gdje bi starost dočekao pokušavajući razumjeti način na koji se organizira posjeta poglavara Katoličke crkve u državi u kojoj postoje tri državne policije (OSA, SIPA i Državna granična služba), po jedna entitetska (MUP FBiH i MUP RS), gdje deset županija ima svoja ministarstva unutarnjih poslova, a Distrikt Brčko svoje; gdje, prema ozbiljnim procjenama, ima tri tisuće fanatika spremnih na samoubilačke napade i odakle je na desetine, ako ne i stotine muškaraca otišlo pomoći ISIL-u u skladu sa svojim mogućnostima…
Papa Franjo, rok star sa križem oko vrata i štapom u ruci, došao je u Sarajevo malo nakon što se u zemlji kojoj je to glavni grad jedna vlast raspala, druga zaljuljala, a za treću se ne zna postoji li uopće u redovnim situacijama. Vanredna je, da pojasnimo, ono kada papa dolazi…
Vlada Federacije, kako smo najavili u ‘Novostima’ prije petnaestak dana, više suštinski ne postoji. Još su, istina, u njoj ministri iz Demokratske fronte, treće članice koalicije, ali se sa partnerima iz SDA-a i HDZ-a mogu naći na kavi, onako, da se pozdrave. Najveća bošnjačka i najveća hrvatska stranka, čije se vizije BiH, njena prošlost, kao i sadašnjost uostalom, na putu ne sreću, dogovorile su se kako će podijeliti kontrolu nad javnim poduzećima, DF ih je optužio za ekonomski državni udar i vlast koja se sklapala pet mjeseci nije izdržala splet interesa jači od svakog oblika bošnjačkog nacional-patriotizma i hrvatskog separatizma.
Željka Cvijanović, premijerka Srpske, ne može, međutim, svom federalnom kolegi po entitetskoj funkciji, Fadilu Novaliću, reći da je njoj puno bolje. Ma ne može ni da je imalo: klimava većina okupljena oko Dodikovog Saveza nezavisnih socijaldemokrata više ne postoji – opozicija sprema smjenu Vlade, dok se najžilaviji iz još uvijek aktualne vlasti povlače na rezervne položaje, uz buku pobune kada ona ne podrazumijeva nikakav rizik.
Argentinski isusovac stigao je u državu u kojoj oko pola miliona ljudi ne radi, dok pola od onih što radi plaću nije vidjelo od dolaska Ivana Pavla Drugog, vodio misu, govorio u Predsjedništvu, pozdravljao se, ljubio djecu i otputovao kući umoran k’o rudar iz Breze
Tako je – da malo, samo malo pojasnimo – u BiH na vlasti koalicija u kojoj su sada opozicijske partije iz RS-a i vladajuće iz Federacije, ali koliko sutra (dobro, za mjesec-dva ili osam, tko žurio vrat slomio) na vlasti će biti koalicija u kojoj su vladajuće stranke iz RS-a, dvije takve iz Federacije i jedna opoziciona u većem entitetu. I, naravno, trajat će neka ta politička kriza koliko treba, na radost oko polovice onih stanovnika BiH koji tu zemlju ne mogu vidjeti ni nacrtanu, ali i na radost onih što mogu, samo bi unutar njenog okvira nešto novo crtali ili, prije, brisali granice dogovorene prije dvadeset godina u Dejtonu.
Eto tu, u najčudniji ustavni konstrukt ikada, u državu u kojoj oko pola miliona ljudi ne radi, dok pola od onih što radi plaću nije vidjelo od dolaska Ivana Pavla Drugog, stigao je argentinski isusovac, provozao se gradom što u jednom, što u drugom automobilu, vodio misu, govorio u Predsjedništvu, održao sastanak sa predstavnicima drugih vjerskih zajednica i sa mladima, naklonio se zastavi Bosne i Hercegovine i ponio je za uspomenu, u međuvremenu ručao, mahao, pozdravljao se, ljubio djecu i otputovao kući umoran k’o rudar iz Breze.
‘Sarajevo je čudo od selendre’, rekao je jednom Goran Bregović. I koliko god to ružno zvučalo, ponekad fakat jeste. Ima dana, ma i mjeseci, kada se čini kako se više metropolskog, velegradskog duha može naći u austrijskim selima u kojima stanuje dovoljno ljudi za napuniti autobus na kat nego u prijestolnici Bosne i Hercegovine. No ima i tih čarobnih momenata u kojima je Sarajevo najmanji velegrad u, makar, Europi, kada je u njemu uže nego u pravim, istinskim metropolama, ali je nekako i komotnije u isto vrijeme.
Nije to, da se razumijemo često, ali se desi. Pitajte papu Franju, uostalom. Ili bilo koga tko je te subote, šestoga dana šestog mjeseca bio na Koševu, na misi, u gradu onako ili mu je u napadu patetike došlo da na Jutjubu nađe pjesmu Milića Vukašinovića – inače rođenog Beograđanina – ‘To je moj grad’, u kojoj je prvi stih: Kroz ambise padam, nigdje dna… Osim, eto, u tim čarobnim momentima kakav je bila papina posjeta i sve oko nje, kada je dno bilo negdje dolje, duboko, a ne kao inače, visoko iznad građana Sarajeva i jedne unakažene zemlje.
