Umijeće vladanja je u tome da se uzme što je više moguće novca jednom dijelu građana kako bi ga se dalo drugima… Tu ciničnu, ali preciznu definiciju napisao je stari cinik Voltaire u svom ‘Filozofskom rječniku’ još godine 1764. Od tada se nije promijenilo mnogo, jedino je proces uzimanja i davanja postao mnogo kompliciraniji, zahvaljujući, uz ostalo, i razvoju demokracije. Zato samo proračun jasno i otvoreno pokazuje koji su pravi ciljevi svake vlade. Može se, posebno pred izbore, obećavati brda i doline, mogu se pisati pa i svečano usvajati najljepši programi i planovi, ali istina izlazi na svjetlost dana tek kad zašušti novac. Plaća se ono što se zaista želi ili mora. Tu prestaje svaka igra skrivača. Zato je budžet najvažniji dokument s kojim svaka vlada pada ili prolazi.

Školski primjer za to dali su bivši ministar kulture Zlatko Hasanbegović i vlada u kojoj je radio. Na riječima, prošla vlada nije nikad odustala od stava da manjine moraju imati tretman prema najvišim europskim standardima. Ali kad je došlo do budžeta, prava su im drastično srezana, što je otkrilo njene prave namjere. Srpskom narodnom vijeću sa 7,5 milijuna kuna u 2015. na samo 1,8 milijuna u ovoj godini, a Romskom nacionalnom vijeću s tri milijuna na samo 375 tisuća. Tako je Srbima i Romima jasno poručeno gdje im je mjesto. Istovremeno su oštro smanjene i potpore nevladinom sektoru (sa 124 na 53 milijuna kuna), pri čemu je ministar Hasanbegović zadržao ili povećao davanja za desne neprofitne medije, dok je lijeve (sve po svojoj ocjeni) ostavio bez prebijene kune.

Nova vlada Andreja Plenkovića u proklamacijama također ne mijenja politiku ni prema manjinama ni prema nevladinom sektoru. Ali proračun opet ne laže. U njemu se, naime, predviđa povratak na stare, znatno izdašnije iznose, što je jasan znak odustajanja od Karamarkovog zajapurenog nacionalizma. Novac je uvijek nepogrešivi lakmus.

I rasprava o poreznoj reformi, koja je vremenski ali i suštinski povezana s proračunom, otkrila je politiku stranaka bolje od njihovih proklamacija. Što je bio glavni prigovor opozicije reformi? Da pogoduje bogatima, a siromašne ostavlja kratkih rukava. Uzalud je ministar financija i glavni kreator reforme Zdravko Marić dokazivao da se ne može smanjiti porez onima koji ga uopće ne plaćaju. Opozicija (lijeva?) na to je ostajala gluha, umjesto da postavi samo jedno pitanje. Ako ne možete poreznim sustavom pomoći najsiromašnijima, kakve druge poteze pripremate i to za najskoriju budućnost, jer je glad svakodnevna pojava? Zašto to nitko nije pitao? Zato što ni ta opozicija nema odgovora! Zato što je, dok je bila na vlasti, dakle još do jučer, kao reforme prodavala autsorsing i druge mudrolije iz tačerističkog arsenala. I zato što se tek na kraju svog mandata probudila i povukla neke poteze u prilog oživljavanja gospodarstva, pri čemu se teško oteti dojmu da najveće zasluge za to pripadaju samo jednom čovjeku – bivšem ministru financija Borisu Lalovcu. Poreznom reformom, koja očito pogoduje domaćoj proizvodnji, nova je vlada to isto napravila već na početku svog mandata. Toliko o Superhik reformi. Što donosi budućnost, tek će se vidjeti.

Promatrano u cjelini, proračun za 2017. ne sluti na dobro. On je, naime, očito prevelik, što ne govori samo o namjerama vlade, već i o političkoj klimi u zemlji, uspostavljenoj šatoraškom demokracijom i ukupnim karamarkovskim naslijeđem. To je stanje u kojem se interesi ne ostvaruju u demokratskoj proceduri, već nelegalnim i polulegalnim pritiscima, i koje stalno prijeti da prekrije i zatamni svaki ekonomski i drugi napredak. Čak su i birtaši počeli braniti svoj privilegirani PDV prijetnjama umjesto argumentima. Strukture kojima je rat bio jedini trenutak slave i uspjeha trude se da zauvijek zadrže ratno stanje. U takvim uvjetima planirani je proračun počeo bujati skoro na svim stavkama. Ali kako vrijedi staro pravilo koje kaže nikad dosta, novcem se možda može kupiti vrijeme, ali ne i riješiti problem. Zato će i proračunska velikodušnost samo probuditi nove apetite. Istovremeno i ovo što se sada dijeli nema realnu osnovu. Uz toliki proračun teško je moguće rasteretiti gospodarstvo i istovremeno popraviti financijsku krvnu sliku zemlje.

Vlada, međutim, brojkama dokazuje da će se upravo to dogoditi. Ima li njen optimizam barem papirnato pokriće? Ima, ali samo zahvaljujući bolesnoj metodi kojom sve vladajuće administracije u svijetu utvrđuju svoju buduću potrošnju. To se, naime, radi na osnovi planiranih, a ne ostvarenih prihoda. Kad se proračun usvoji u parlamentu, potrošnja koju on predviđa stiče zakonsku snagu. Ali nema zakona kojim bi se moglo osigurati dovoljno novca za tu potrošnju. Svaka obitelj zna da smije potrošiti samo onoliko koliko zarađuje. Isto vrijedi i za kredite. Smiješ se zadužiti samo do iznosa koji možeš vratiti iz svoje zarade. Državi je, međutim, proračunska mjera budući, zamišljeni, umjesto ostvarenog BDP-a. A papir podnosi sve, pri čemu je na iznose s kojima računa budžet svaki promil velik kao kuća. Tako je pokrivena i planirana potrošnja u sljedećoj godini. Zato, a ne zbog realnih kretanja kod nas i u svijetu, planiran je rast BDP-a za 3,2 posto.

Može se, doduše, reći da je već u ovoj godini ostvaren relativno visok rast (tvrdi se da će on biti oko 2,8 posto) i da će BDP normalno rasti i dalje. Ali ova godina nije bila normalna, jer Hrvatska praktički nije imala vladu preko koje bi se mogli prelamati različiti interesi koji potresaju zemlju. Tako su oslabili i pritisci na proračun, pa je njegovo povećavanje privremeno usporeno. Mnogi misle, ne bez argumenata, da je i zbog toga ubrzan privredni rast. Razdoblje stabilnosti u koje smo sada ušli oživjelo je stare apetite, pa su svi zinuli da odgrizu i ono što im je ove godine promaklo. I to će djelovati na BDP, ali suprotno od onoga što tvorci proračuna očekuju.

Koliko god važan, proračun je samo jedan faktor, dok su ostale vladine mjere i namjere zasad skrivene ispod neprozirnog vela. A one bi mogle u znatnoj mjeri, pa i potpuno, amortizirati sadašnju proračunsku velikodušnost. Riječ je o mjerama (najvećim dijelom u monetarnoj sferi) kojima bi se iz sadašnje deflacije prešlo u kontroliranu inflaciju. (To pokušava i Europska unija, jer inače nema rasta.) Kako svaka inflacija znači preraspodjelu, ona bi realno mogla smanjiti mnoge sadašnje budžetske dobitke i napuniti privredna jedra svježim vjetrom. Da bi se to postiglo, morala bi se istovremeno voditi politika stalnog poticanja proizvodnje i zauzdavanja administracije, banaka i trgovaca, što bi bio pravi kopernikanski obrat. Je li vlada zaista to naumila? U toj jednadžbi zasad je previše nepoznanica.