>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Pas konformista

Zna se da psi – osim u basnama, bajkama i u crtanim filmovima – ne govore, ne čitaju niti sastavljaju stihove, pa se zaključiti mora da se dva retka nadgrobnog natpisa koja je sastavio Joachim du Bellay zapravo pasa i ne tiču, već se tiču pasmine koju zovemo ljudi

Prije no što kažem nešto o tome psu, hoću da se obratim čovjeku. Ne znam je li taj čovjek muško ili žensko, znam samo da se potpisuje dijafora. Taj ili ta dijafora, dakle, blagoizvolio ili blagoizvoljela si je uzeti slobodu da moj prevod deset grčkih i latinskih nadgrobnih natpisa psima postavi na internet, a da izostavi objaviti moje ime i prezime kao prevodioca tih natpisa i sastavljača bilješki uz njih. Ti su natpisi svi u elegijskom distihu, ukupno četrdeset i dva stiha. Obraćam se, dakle, dijafori, odavde pa nadalje kao muškom, e da ne pišem u dva roda, evo preko novina tražim od njega da, ili napiše i postavi na internet da sam prevodilac tih epitafa ja, ili da ukloni te prevode odande gdje ih je postavio. A postavio ih je, još malo pa će tome godinu dana, evo ovdje. Dijafora je te mojom rukom prevedene i bilješkama opskrbljene davne epitafe paščadi uzeo iz beogradskog prevodilačkog časopisa ‘Mostovi’ broj 129-130, iz godine 2005, a sa stranica 121-124. Kompjuterska PDF verzija toga dvobroja časopisa može se preuzeti ovdje. Upoređujući dvije verzije, može se vidjeti da je dijafora časopisnu verziju priredio loše: distih je grafički upropašten, pentametar je neuvučen u odnosu na heksametar, a bilješke uz epitafe priređene su ružno: brojke za fusnote stoje uz one brojke koje služe kao ‘naslov’ za epigrame, pa liče na ono što matematičari zovu eksponenti. Dosta ti je, o dijafora, što se cijelu godinu dana vremena šepuriš mojim radom, de sad tome lijepo učini kraj, nemoj dopustiti da se žalim upravi te web-stranice, ružno mi je i pomisliti da pišem u San Francisco. Oni ondje, o dijafora, svakako znaju kako ti je ime i prezime, i gdje boraviš znaju. Nemoj dopuštati da Amerikanci između tebe i mene grade mir, znaš sam kakav je mir kad ga današnji Amerikanci načine.

Sad ću ti, jer je ova rubrika prostorno ograničena, reći samo kakav je za mene bio izazov onaj posljednji, deseti nadgrobni natpis iz izbora koji si ti na svoju volju i bez moga znanja i potpisa objavio. Taj epigram je jedan od najslavnijih latinskih nagrobaka u svijetu. Autor mu je Joachim du Bellay, čovjek šesnaestog stoljeća, kardinalski maiordomus u Rimu, jedan od pjesnika koji se odavno smatraju za velike. U mom prevodu ekavicom – a ja sam, moliću lepo i molit ću lijepo, rođenjem i ekavac i ijekavac – taj epitaf glasi, razumije se, onako kako stoji u gore navedenim linkovima, a za konformiste ijekavce, o dijafora, evo podešene verzije:

Lajav na lopove bijah, a šutljiv na ljubavne goste:

Tako i vlasniku bjeh, tako i vlasnici drag.

Latratu fures excepi, mutus amantes:

Sic placui domino sic placui dominae.

Iz teksta se zaključuje da je pas konformista sam sastavio ono što mu na grobu piše. Zna se da psi – osim u basnama, bajkama i u crtanim filmovima – ne govore, ne čitaju niti sastavljaju stihove, pa se zaključiti mora da se ova dva retka zapravo pasa i ne tiču, već se tiču pasmine koju zovemo ljudi. Dvije osobine, suprotstavljene u heksametru, i poanta izvedena u pentametru učinile su da ispovijest psa kod mnogih pjesnika izazove divljenje i to takvo i toliko da ju je mnogo koji opjevao, ne uspijevajući (a možda i ne želeći) da joj izmijeni ni savršeni sadržaj ni isto takvu poantu, već je naprosto prenoseći u vlastiti jezik. (A Goethe je tu čak i zašlampao, načinivši natpis u dva kilava heksametra.) Oni koji se bave fenomenom plagijata i prevoda, imaju u ovom epigramu najbolji primjer za to kakav glavobol može prirediti zadatak da se odredi pripadnost nekog teksta preradi ili posudbi, tj. je li stvar, vojničkim rječnikom o šinjelima kazano ‘prekroj, pa oboj, pa nosi ka svoj’. To du Bellayevu umijeću i pjesmici, naravno, ne može škoditi, on ne može pokrasti sebe, njegova slava ostaje neokrnjena. Pas koji laje kad se prema kući koju čuva šunja lopov provalnik, i nije neka nenavadnost. Za takav doček lopova i razbojnika pas ponajviše i služi u ovom svijetu. Dakle, kad pas koji govori latinski kaže latratu fures excepi, on onda nije nikakvo čuđenje u svijetu, već poželjan pas, koji razbojnike dočekuje lajanjem. To nije samo zahtjev šesnaestog stoljeća, već je tako odavno, još u starih Grka i Rimljana. O tome kakav treba da bude lavež psa kućepazitelja podrobno je pisao Kolumela, a Otto Keller je u nenadmašnoj knjizi ‘Die antike Tierwelt’ dao i najbolju bibliografiju o psima u Starom svijetu. U tom je svijetu uzoran pas bio onaj koji se ponaša onako kako prvih sedam slogova du Bellayeva psećeg epitafa kazuju. Ali onda slijedi pet slogova koji kazuju nešto što se od psa ne očekuje – da ljubavnike dočekuje šutnjom! Ovi se kući primiču više lopovima slično nego od njih različito, šunjajući se, ili prikradajući se. To pjesnik ima u vidu, ali ne traži neki drugi glagol već koristi jedan te isti, excipere, za jedne i druge uljeze. Riječ ‘uljez’ dolazi valjda od ‘onaj koji ulazi’. Taj je glagol pjesnik postavio tako da i prosodijski i grafički stoji između lopova i ljubavnika, između latratu fures i mutus amantes: excepi. Lavežom lopove, šutnjom ljubavnike. Šta? Dočekivah. Zbog toga što perfekt excepi opslužuje dvije prosodijski jednake polovine, dobijen je heksametar od šest stopa, ali od samo pet riječi! Više stopa nego riječi nije baš česta pojava u elegijskom metru, ali je ima. Ovdje je ima zato što je pas u drugom dijelu heksametra nijem, to jest on se pravi mutus kad ljubavnici prilaze kući koju čuva. Starogrčki pjesnik bi se, sastavljajući epitaf ovakvom psu, možda zaustavio na tome da je pas proveo život lajući na razbojnike, a praveći se mutav na ljubavnike. Tačka, nagrobak gotov. Jer su Grci imali po boga koji je štitio i jedne i druge, i čitalac bi takav pseći život razumio i kao lojalnost dvama bogovima. Ali Joachim du Bellay, uprkos savršenom znanju grčkoga (imao je za učitelja Jeana Dorata!), ipak nije Grk već Latin, Francuz, vičan latinskom epigramu, izrastao dakle iz pjesnika koji je grčki ozbiljni epigram presudno reformirao, učinivši njegovu poantu skoro obavezno satiričnom: iz Gaja Valerija Martijala.

Kad je tako opisao psa, du Bellay ide do kraja u opisu njegova konformizma. Pentametar kojim to ostvaruje sastoji se iz dvije polovine koje se razlikuju samo u samo jednom glasu: prva se završava na -o, a druga na -ae. Ovaj potonji diftong se u šesnaestom stoljeću izgovarao drukčije nego u starom Rimu: samo kao e, a ne kao ae, odnosno približno kao aj. To domino… dominae čini ovaj distih draguljem, a poantu takvom da izaziva zavist u onih pjesnika koji su zavidljivi.

To je, o dijafora, mali dio povijesti moje motivacije da prevedem taj distih i stavim ga u izbor koji je objavljen u ‘Mostovima’. A da prevodim druge nagropke psima (preveo sam ih pet puta više no što sam ih objavio), nadahnula me je moja drugarica Slavica Miletić, koja pseće duše poznaje dobro i duboko. Sjećam se njenoga pisma kad je ukopala drago pašče Didija. Njega su voljela i moja djeca, i danas pričaju kako je on hvatao loptu igrajući se s njima. Slavica mi je pisala da su i Sunce i Mjesec stajali na nebu dok su ona i njen sin Nikola (danas solarni fizičar u institutu za astrofiziku na ostrvu Tenerife), gradili Didiju humku pod orahom naprama Dunava kod Slankamena. A draga Drinka Gojković, tadašnja glavna urednica ‘Mostova’, strpljivo me čekala da taj izbor dovršim.

I tako dalje, dijafora. Trajalo bi predugo da ti opisujem koja sam sve pseća groblja posjetio, po Njemačkoj i po Italiji. Ako ne učiniš kako tražim, još ću ti preko novina pisati. Nisam baš neko koga zanima književna ili prevodilačka slava, to dobro znaju oni koji me dobro znaju. Zato ti i pišem tek sada, godinu dana nakon što si mi obrisao ime i prezime s onoga što sam i sporo i jako pažljivo radio. Nešto se mnim, pa ti kažem: bolje će za tebe biti da ti još koji put pišem preko novina nego da nabavljam psa takvoga da te dočeka kao ovaj iz prve polovine heksametra, no takvoga da se ne zna činiti mutav, kao što si se ti načinio, uzevši moj prevod, a maknuvši moj potpis.

1/1