Proces donošenja izmjena i dopuna Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, popularniji kao lex Boras, brutalno je stopiran prošlotjednom odlukom nove ministrice znanosti i obrazovanja Blaženke Divjak. Jer ona, po svemu sudeći, nije imala političkog razumijevanja za prioritete kojima su namjerene zakonske preinake išle ususret. Legislativnom progresu usprotivili su se i brojni sudionici javne rasprave koja je provedena u međuvremenu, nakon upućivanja skice izmjena i dopuna u proceduru voljom bivšeg ministra Pava Barišića. No podsjetimo se konkretne regulatorne vizije njegova kabineta i bliskog mu rektorata Sveučilišta u Zagrebu na čelu s Damirom Borasom.
Prijedlog je prozvan imenom zagrebačkog rektora zbog mudro smišljenog načina da se Borasu omogući punopravni novi mandat nakon 70. godine života. Vodilo se računa i o sudbinama nekolicine najbližih suradnika (Mislav Ježić, Ante Čović itd.) koje uz rektora veže i to što su se najjačih poluga moći dokopali tek uoči penzije. Očito je bilo neophodno osigurati im neometano produženje radnog vijeka, a za to doista nema jednostavnijeg rješenja od legaliziranja onoga što je bilo izvan zakona. I da bi zbog reformskog zamaha ponešto dobio sam vrijedni ministar kao zakonski predlagatelj, predviđen je podosta ekskluzivni mehanizam Barišićeva zadržavanja doktorskog zvanja bez obzira na ishod arbitraže o njegovu (auto)plagiranju disertacije u Augsburgu.
Zahvatilo se i bitno dalje, prema ideji ukidanja nacionalnih znanstveno-etičkih standarda, te njihovu uređenju na pojedinačnim institucijama. Koliko adresa, toliko kodeksa dakle, a nešto je slično osmišljeno i za procjenjivanje znanstvene kvalitete, pa se kritičari lokalnih situacija s čudnovatim prelijevanjem utjecaja i privilegija više ne bi mogli pozivati na jedinstveni mjerni sustav. Najuglednije sijede glave hrvatske akademske scene upisale su se time u samu avangardu projektiranja dotičnog sektora kao fleksibilnog ambijenta s neslućenim kadrovsko-političkim mogućnostima.
Konačno, trust pripadajućih im mozgova nastojao je u istom paketu unaprediti i ovlasti rektora nad jogunastim sveučilišnim sastavnicama poput Filozofskog fakulteta ili Hrvatskih studija, prije svega oko imenovanja prodekana i određivanja temeljnog ranga institucije. No ministrica Divjak nemilosrdno ih je zaustavila na vrhuncu kreacije, sa zaključkom da je ipak najprije potrebno provesti valjanu kvalitativnu analizu potreba sustava, pa se tek onda upuštati u oblikovanje novog zakonskog okvira.
