Mora da je do lijeve kulturne hegemonije. Nju su ovih dana dokazali, prokazali i rastavili do posljednje lažne premise: činjenica da su sami centri političke moći, vrh izvršne vlasti i visokotiražni ‘Večernji list’ morali udružiti snage kako bi demaskirali lukavu ljevičarsku urotu samo potvrđuje stvarne razmjere opasnosti, dobro skrivene iza prekarnih radnih odnosa na nezavisnoj sceni, u redakcijama neprofitnih medija i na stranicama manjinskih tjednika. Mora da je, dakle, do lijeve kulturne hegemonije: kako drukčije objasniti to što članove nove Vlade neprestano zaskaču novinari i traže da se izjasne oko svoga odnosa prema fašizmu, pa im onda – gladni skandala, žedni krvi i tla – nameću vlastitu verziju antifašizma? Koja, kako možemo čuti od korifejâ nove desne misli, s povijesnim činjenicama i znanstvenom definicijom nema baš nikakve veze. Koja je – kako je to lijepo sažeo Zlatko Hasanbegović prije dolaska na mjesto ministra kulture, dok je u prime timeu javne televizije još mogao govoriti nešto opuštenije – obična floskula.
Pa ga je onda prošloga tjedna – nakon što su mu novinari sa stranica ‘Oslobođenja’ iščeprkali domaći rad na temu opravdavanja nacističke epizode u životu uglednog muftije – morao braniti neposredno nadređeni Tomislav Karamarko. ‘Isto sam povjesničar, ne vjerujem da je čovjek to rekao’, započeo je potpredsjednik Vlade skeptično pa zaključio pomirljivo: ‘Možemo sad kopati što god hoćemo i pričati što god hoćemo, to je pitanje povijesnih istraživanja i pustimo to povjesničarima.’ Pitanja struke trebalo bi, dakle, prepustiti povjesničarima: stoga se Tomislav Karamarko, povjesničar po struci, u njih ne bi miješao. Štoviše, upravo zato što problem pripada užoj domeni povijesnih istraživanja o ulozi muslimana u Drugom svjetskom ratu, iz rasprave bi, smatra on, svakako trebali izostaviti barem još jednog stručnjaka: istog onog autora povijesnih istraživanja o ulozi muslimana u Drugom svjetskom ratu koji je sâm problem formulirao.
‘Kad za mene kažete da sam antifašist, a jesam, to je samo 50 posto istine’, protumačio je Karamarko lijevoj kulturnoj hegemoniji. ‘Jer ja sam i antikomunist. Ako hoćete generalno, ja sam antitotalitarist. Nadam se da razumijete što to znači’
Dobro, reći ćete, Karamarko je laka meta: političar koji mandat na vlasti otvara razmatranjem o relativnosti morala do kraja će tog mandata vjerojatno izgovoriti solidnu gomilu gluposti, pa nema smisla da mu bilježimo i brojimo baš svaku. Pustimo to, reklo bi se, povjesničarima. Problem, međutim, nastaje onda kada povjesničar na vlasti preuzme ovlasti da relativizira nešto opasnije od moralnih dilema.
‘Kad za mene kažete da sam antifašist, a jesam, to je samo 50 posto istine’, protumačio je tako Karamarko lijevoj kulturnoj hegemoniji, vješto zamaskiranoj u grupicu televizijskih reportera: ‘Jer ja sam i antikomunist. Ako hoćete generalno, ja sam antitotalitarist. Nadam se da razumijete što to znači.’ Nada je obostrana, mada, zapravo, nema razloga da se ne razumijemo sasvim dobro: nije ovo, uostalom, prvi put da čujemo sličnu poruku. ‘Ja se ne želim poistovjećivati s NDH’, rezolutno je samo nekoliko dana ranije podviknuo šatoraš Josip Klemm, a da bi podcrtao vlastitu dosljednost brzo se preselio iz prvog u treće lice jednine: ‘Josip Klemm je protiv bilo kakvog fašizma, nacizma i komunizma!’
Ako ćemo pravo, istim se manevrom rado služe i neki viđeniji pripadnici tzv. umjerene, građanske opcije, čuvajući umišljenu ideološku nevinost ekvidistancom spram oba totalitarizma; tako, naposljetku, nalaže i rezolucija Evropskog parlamenta, pa je prostor za eventualne nesporazume ustvari prilično sužen. Ono što je teže razumjeti, činjenica je da se čak i u tako uskom prostoru odgovor na krajnje jednostavno pitanje o nečijem antifašizmu – koji se može formulirati kratkim ‘da’ ili ‘ne’ – neizbježno širi do ‘generalnih’ totalitarnih proporcija. Iz nekog razloga, tako, Tomislav Karamarko smatra da to pitanje krije samo pola istine: kako bi istina o antifašizmu bila potpuna, pojašnjava nam, antifašizam treba biti polovičan. Iz nekog razloga, Josip Klemm istinu traži negdje između prvog i trećeg lica: kao da i bez toga ne bi bilo jasno da je njegov odgovor dvoličan. Iz nekog razloga, antifašizam na javnu scenu nikada ne stupa sam, nego isključivo u odgovarajućoj relaciji: iz nekog se razloga – kako to drukčije reći – antifašizam neprestano relativizira.
A razlog je, kao što smo mogli vidjeti, po svemu sudeći lijeva kulturna hegemonija: kada bi medijski i kulturni radnici upozoravali na svakodnevne opasnosti od komunizma istom onom strašću kojom uočavaju pojave navodnog fašizma, ne bi bilo potrebe da ih političke elite korigiraju i nadopunjuju. Na ulicama za to vrijeme, doduše, odjekuju uglavnom ustaški pozdravi; sportski heroji urlaju ‘Za dom!’ dok navijači potvrđuju da su spremni; novoudruženi publicisti pišu proglase protiv umjetnosti koja ‘promovira ružnoću i destrukciju’… Istodobno, niotkud masovnih poziva na borbu protiv vladajuće klase, a ni tribine baš ne skandiraju komunističke parole. Nikoga, naposljetku, tko bi podsjetio da proizvodnja unutrašnjeg neprijatelja – kojem ćete u vrijeme ekonomske krize zalijepiti prikladnu etiketu pa ga optužiti za urotu i sistemsko potkradanje siromašnog naroda – neobično podsjeća na neke dobro poznate povijesne epizode.
Uz sav predani zakulisni rad na stvaranju hegemonije, ukratko, ljevica je spektakularno podbacila: nigdje vražjih komunista. Pa pravo pitanje glasi: ako antikomunizam zapravo nema svoga protivnika, dok antifašizam čini samo pola istine, koliko će fašizma stati u preostalu polovicu?
