Fraza 'to je pitanje za milijun dolara' uobičajila se u engleskom govornom području (Americi) u ono već prilično davno vrijeme kada je televizija privlačila gledatelje kvizovima znanja, pa je najteže pitanje bilo ono za milijun dolara. S vremenom, ta je fraza stekla pravo građanstva u kolokvijalnom govoru i upotrebljava se uvijek kada se traži odgovor na neko pitanje, a taj je odgovor teško dati. Toliko za one koji ne znaju. A mnogo ih je, svakim danom sve više.
Živimo, naime, u vremenu u kojem sve veći broj ljudi sve manje zna, informatizaciji i društvenim mrežama i dostupnosti svih mogućih i nemogućih informacija usprkos. Gradimo, tako nas barem uvjeravaju, društvo znanja, a očekujemo od mladih, onih na startu životne utrke, da samo znaju dodirom prsta na ekranima svojih računala, tableta ili smartphoneova doći do podataka – ukoliko, naravno, znaju što treba tražiti. E, tu smo stigli do famozne 'kvake 22'. Treba znati tražiti, treba znati što se traži. Kada se to ne zna, onda dobivamo 'aferu' što posljednjih dana potresa hrvatsku političku scenu, a uoči početka kampanje za predsjedničke izbore. Netko je u vodećoj oporbenoj stranci, koja sebe već vidi na vlasti iduće godine (što, zahvaljujući katastrofalnim potezima, odnosno odsutnosti poteza SDP-a i nije nemoguće), sa zakašnjenjem od dvije (!) godine pročitao golemu knjigu dnevničkih zabilježaka nekadašnjeg ambasadora Republike Srbije u Zagrebu, Radivoja Cvetićanina. Pa je tako, među nabrajanjem raznih susreta, ručkova i večera, kao i repertoara na stolovima u tim prigodama, među ambasadorovim osobnim refleksijama o Zagrebu i Hrvatskoj iz tih dana (i svojim doživljajima te Hrvatske i takvoga Zagreba), pronašao i podatak kako se ambasador iz Beograda (što je već samo po sebi otežavajuća okolnost) sastao sa članom vodstva SDP-a, Ivom Josipovićem (a to je već nepodnošljivo, zar ne?), koji mu je predao hrestomatiju svojih radova (pravničkih, dakle stručnih) na temu suđenja za ratne zločine počinjene u Hrvatskoj u vrijeme Domovinskog rata. I palo je odmah pitanje u Saboru – a gdje bi inače i moglo, ta riječ je o prevažnoj stvari – kako je to sadašnji hrvatski predsjednik 'dilao' tajne dokumente i državne tajne veleposlaniku Srbije, baš u vrijeme kada je Hrvatska pripremala tužbu protiv Srbije zbog genocida, uz ultimativni zahtjev da se predsjednik hitno o tome izjasni.
Što nas vraća na 'kvaku 22', naime da treba znati što se pita, odnosno što se traži. Jer trebalo je samo nekoga upitati – vrli oporbeni zastupnici to očito ne znaju – što je zapravo hrestomatija. Ili, još bolje, trebalo je otvoriti Klaićev 'Rječnik stranih riječi' (ali treba znati da tako nešto postoji) i pogledati značenje te čudne riječi iza koje je bespogovorno 'otkrivena' protudržavna rabota sadašnjeg predsjednika. Pa bi se otkrilo kako je riječ porijeklom iz grčkoga, kako označava zbirke odabranih radova, u prvome redu iz književnosti. No danas, to zna gotovo svatko tko je završio srednju školu u ono vrijeme 'mraka', pojmom 'hrestomatija' označava se i svaka druga zbirka odabranih, posebno vrijednih radova. Ivo Josipović, u ono vrijeme profesor na Pravnome fakultetu u Zagrebu, neke je svoje radove – smatrajući ih vrijednima – objavio u tri knjige, dostupne svakome zainteresiranome. Kako je određeno vrijeme radio i na formuliranju hrvatske tužbe protiv Srbije zbog genocida počinjenog u Domovinskom ratu, dao je te radove (još jednom: stručne i svima dostupne, nikakve interne ni tajne) nekom zgodom i ambasadoru Srbije. Dilanje državnim tajnama? Smiješno.
Pa bismo trebali zaključiti da je za hrvatsku oporbenu elitu pitanje za milijun dolara: Što je to hrestomatija? No stvari nisu tako jednostavne, niti je tu priči kraj. Susrećemo se, naime, s dva krimena. Prvi je krimen neznanja, no on nas i ne bi trebao previše čuditi. Već godinama promiče se u Hrvatskoj (mada ni ostale zemlje regije nisu bolje) 'kultura govorenja nebuloza', bez ikakvih sankcija, čak ni onih društvenog prijezira, kakvome su u normalnim društvima pretenciozni i arogantni neznalice u pravilu izloženi. Dakle može se izlanuti ama baš sve (to, naravno, ne vrijedi za antifašiste i one koji bi htjeli da se objektivno vrednuje razdoblje Jugoslavije), a da se nakon toga ne dogodi ništa. Pa se, u konkretnom slučaju, može optužiti i šefa države zbog tajnoga dilanja dokumenata ambasadoru Srbije, mada je riječ tek o zbirci njegovih stručnih radova. Drugi je krimen, međutim, potencijalno veći i daleko opasniji. To je činjenica da današnja oporba, koja je sedamnaest godina bila na kormilu samostalne Hrvatske i koja se samouvjereno sprema s otvoreno revanšističkim i povijesno-revizionističkim porukama preuzeti to kormilo iduće godine, smatra već i sam susret s ambasadorom Srbije sumnjivim i za Hrvatsku opasnim. Iz načina na koji su u saborskoj dvorani formulirane optužbe protiv Josipovića (kasnije ponovljene i na press konferenciji) nedvojbeno proizlazi da Hrvatska demokratska zajednica (ma koliko sama sebe reklamirala kao 'novi HDZ') nije odmakla ni milimetra od svojeg iskonskog, antisrpskog polazišta. Pa padaju u vodu sve priče o hrvatskoj posvećenosti regionalnoj suradnji. To, uostalom, indirektno potvrđuje i HDZ-ova predsjednička kandidatkinja izjavom kako je sadašnjoj Hrvatskoj 'umjesto nacionalnog interesa primarna regija', čime jasno stavlja do znanja da nacionalni interes vidi u koliziji sa suradnjom u regiji (mada 'velikodušno' kaže kako je i ta suradnja važna, pa se čovjek mora zapitati što ona zapravo misli).
I kada smo sve to razjasnili (ostavljajući po strani pitanje zašto Kolinda Grabar Kitarović, objašnjavajući vjerničku komponentu svoje ličnosti, kaže da s prijateljima slavi i islamske i židovske blagdane, 'zaboravljajući' pritom pravoslavce), neminovno dolazimo do zaključka kako pravo pitanje za milijun dolara nije što je to hrestomatija, nego kamo će Hrvatsku povesti i odvesti sadašnja oporba ukoliko doista dođe na vlast iduće godine. Kamo nas ima namjeru voditi vlast koja se olako odriče antifašističke borbe i njezinoga vođe (o kojemu je u svijetu objavljeno više od dvije tisuće knjiga, a da se ni u jednoj, osim u onih nekoliko objavljenih na području bivše Jugoslavije nakon 1990., ne dovodi u pitanje njegova državnička veličina)? Kamo nas ima namjeru odvesti vlast pod čijom egidom je porušeno više od tri tisuće spomenika antifašističkim borcima i žrtvama fašizma? Gdje ćemo završiti ako će nas voditi vlast koja u Glini onemogućava odavanje počasti žrtvama zločina u tamošnjoj crkvi (u prvim danima tzv. NDH), na samome mjestu zločina, ali pedantno pobraja (i u pravilu preuveličava) sve dokazane i nedokazane zločine što ih ona naziva komunističkima? Gdje će završiti ova država dođe li ponovno na njezino kormilo stranka kojoj je glavni problem tabla (i) s ćiriličnim natpisom u Vukovaru, koja licemjerno plače nad zgaženim dostojanstvom branitelja (a da nitko ne kaže kako se to i u kojim prilikama gazi to dostojanstvo), koja preko svojih pijuna vješto manipulira nesretnicima koji dijele žalosnu sudbinu tisuća drugih građana Hrvatske, 'braneći' njihova prava koja im nitko ne oduzima?
To su danas u Hrvatskoj pitanja za milijun dolara. I nema nikoga tko bi na njih odgovorio ili barem pokušao odgovoriti. Zašto? To je novo pitanje za milijun dolara i tema neke druge priče.
