U organizaciji prvog Udruženja antifašista Vojnića, Udruženja antifašista Velike Kladuše i tamošnjeg Udruženja Josip Broz Tito, u ovom mjestu sjeverozapadne Bosne i Hercegovine, šezdeset kilometara udaljenom od Karlovca, u subotu je nakon 25 godina prvi puta održana komemoracija u znak sjećanja na genocid nad nevinim srpskim stanovništvom toga dijela Bosanske Krajine i Korduna kojeg su počinile ustaše NDH krajem jula i početkom avgusta 1941. godine. Tada su na tzv. Mehinom stanju ubili 4.100 žena, djece, staraca i odraslih muškaraca.
Do devedesetih su ondašnji SUBNOR SR Hrvatske i BiH redovito održavali spomenike i mjesta toga stradanja kao i komemoracije nevinim žrtvama. U posljednjih 25 godina komemoracije nisu održavane, a tri spomenika i masovne grobnice na Mehinom stanju su zarasle u šikaru i ne može im se uopće prići.
Za ovu komemoraciju domaćini iz Kladuše raskrčili su puteljak i očistili ar zemlje oko jednog od tih spomenika. U pravoslavnoj crkvi Svetog Georgija u Velikoj Kladuši, svetu liturgiju i parastos za nevine žrtve stradale u toj crkvi kao i parastos kod spomenika služili su paroh kolarićko-vojnićki Željko Vidaković i Karađorđe Derajić, paroh iz Bosanske Krupe koji pokriva Novi Grad i Kladušu. Položeni su brojni vijenci i zapaljene svijeće antifašističkih udruženja iz obiju država, društva Josip Broz Tito, općine Vojnić, VSNM-a Karlovca i Karlovačke županije, kao i domaćina.
Na pravoslavnoj crkvi u samom centru Kladuše, uz zgradu policije i preko puta Doma kulture, nalazi se spomen ploča na ćirilici za stradale, podignuta početkom osamdesetih godina prošlog vijeka. Sulejman Muhamedagić (1925.) je tada bio predsjednik općinskog odbora SUBNOR-a Velike Kladuše, te je i dalje aktivan u antifašističkim udruženjima. Veliki je prijatelj s karlovačkim i vojnićkim antifašistima pa svake godine dolazi na antifašističke manifestacije u Vojniću i na Kordunu. Sulejman je za vrijeme zločina imao 16 godina, bio je povezan s partizanima i dobro se sjeća zločina, o čemu je detaljno govorio kod spomenika na Mehinom stanju.
- Zločin je u crkvi izvršen 29. jula 1941. Noću su ustaše napravile raciju i pokupile sve Srbe iz Kladuše. Spasilo se tek nekoliko ljudi koji nisu bili kod kuće. Kada je trebalo ubijati, domaći ustaše su to odbili uraditi. Ustaški satnik Ventura Baljak nazvao je župana u Bihać Ljubu Kvaternika, Slavkovog brata, rekavši mu da ovi neće ubijati. Župan je skupio kamion najzloglasnijih ustaša, koji su stavili muslimanske fesove na glave sa slovom U i poslao ih. Te ustaše su se međusobno nazivali muslimanskim imenima, a cilj im je bio da partizani dobiju informaciju kako su zločine vršili muslimani. O tome piše i Karlo Hibner, šef ustaške ispostave u Kladuši. O tome mi je još detaljnije pričao Drago Hrovat, brat heroja, komuniste i diplomiranog pravnika Tone Hrovata. Zapomaganje nevinih ljudi nije pomoglo, a krvi je u crkvi bilo iznad gležnja, kaže Sulejman.
Zločin genocida, kaže Sulejman, nastavljen je u okolnim selima i početkom avgusta, sve do 5.08.1941. U knjizi Kotar Vojnić u narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji, izdanje Historijskog arhiva u Karlovcu 1989. godine, čiji je urednik dr. Đuro Zatezalo, autori mr.Đuro Sremac i Petar Eror pišu o preko 6.000 žrtava.
Srbi su masovno likvidirani na tri mjesta na Mehinom stanju par stotina metara udaljenom od centra grada. Na jednom je ubijeno 2.400, na drugom 1.200 i na trećem 500 ljudi. Zakapani su u velike protutenkovske rovove, duboke 3, široke 5 i dugačke preko 3000 metara, koje je u pripremi otpora okupatorima iskopala vojska Kraljevine Jugoslavije.
Spomenici na ovaj zločin obnovljeni su 1989., a u Kladuši je bio tadašnji predsjednik SUBNOR-a Hrvatske, general i narodni heroj Rade Bulat i Hrvatska je financirala obnovu tih spomenika podignutih 1956.
Očišćeno je stotinu kvadrata kod najmasovnijeg stratišta, a kako je Sulejman Muhamedagić rekao, u planu je detaljno iskrčivanje i uređenja sva tri mjesta masovnih smaknuća, najvjerovatnije do iduće godine pa da se polože vijenci na sva tri spomenika.
Na spomeniku stoji: ‘Na ovom mjestu avgusta 1941. godine krvožedne sluge mrskog okupatora na zvjerski način ubili su 2.400 nevinih žrtava-ljudi, žena i djece iz Velike Kladuše, Crnog potoka, Glinice, Poljane, Ponikava, Gejkovca, Vrginmosta, Šiljkovače, Maljevca, Šmrekovca, Krstinje, Brusovače, Jagrovca, Sužnice, Široke rijeke, Buhače i drugih okolnih sela ovog kraja. U znak sjećanja na žrtve fašističkog terora, a povodom proslave 27. jula - Dana ustanka naroda Hrvatske i BiH, ovu spomen ploču podiže narod opštine Velika Kladuša, Cetingrad, Topusko, Krstinja i Vrnograča. 27. jula 1956. godine.’
Ne srame se partizanskih heroja
Kada se zna šta se u Hrvatskoj događalo sa antifašističkim spomenicima devedesetih, za ljude iz Hrvatske nevjerojatno je da se u centru Velike Kladuše, preko puta pravoslavne crkve Sv. Georgija i policijske stanice, ispred Doma kulture nalazi pet bista narodnih heroja, partizana i komunističkih aktivista iz vremena Drugog svjetskog rata. To su Ibrahim Mržljak, narodni heroj ( 1924 -1944.), Tono Hrovat, član Okružnog komiteta KPJ Karlovac ( 1914 - 1941.), Zuhdija Žalić ( 1922 - 1970.), Milan Pilipović, narodni heroj ( 1919 - 1941.) i Omer Duranović ( 1903 - 1977.).
Sulejman Muhamedagić kaže da se svi iz Kladuše ponose svojim borcima i partizanima, a na pitanje kako gleda na događaje iz devedesetih, kroz gorak osmijeh kaže da je žalosno što se sve to tako dogodilo i da je Jugoslavija bila najbolji okvir za sve njene narode. Inače, Kladuša je oslobođena 13. avgusta 1943., a do konačnog oslobođenja Jugoslavije ona je imala 731 dan slobode i dala je 61-og nosioca partizanske spomenice 1941. Mnogi Kladušani su odmah otišli na Petrovu goru u poznati Vergašev odred.
