Hrvatska udruga poslodavaca mogla bi uskoro svojim brojnim granskim udrugama pridodati i udrugu poduzetnika pokajnika. Državnom odvjetništvu i Uskoku poduzetnici pokajnici postali su najpouzdaniji suradnici u progonu korupcije u političkom vrhu, pa ako nastave po tom modelu progoniti korumpirane političare, stvorit će se kritična masa potrebna za osnivanje posebne granske udruge poduzetnika pokajnika. Javnost upravo iščekuje hoće li se i u procesu protiv zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića i njegovih suradnika pojaviti poduzetnici pokajnici koji će Uskoku priskrbiti ključne dokaze o njihovim koruptivnim nedjelima. Zasad su glavni kandidati za svjedoke pokajnike poduzetnici Petar Pripuz i Branko Mihaljević, koji su zajedno s Bandićem optuženi i pritvoreni, ali vrag će ga znati što se još valja iza optužbi koje je Uskok javno objavio.
Brojni poduzetnici počeli su se oko Bandića rojiti i prije nego što je kao SDP-ov kandidat prvi put izabran za zagrebačkog gradonačelnika. Novinari su se već tada, na početku Bandićeve gradonačelničke karijere, naslušali njihovih priča. Neki od njih nisu skrivali da su i prije izborne pobjede Bandiću nudili značajne iznose novca za financiranje njegove i SDP-ove izborne kampanje, a zauzvrat tražili da im kao budući gradonačelnik osigura realizaciju njihovih poslovnih i drugih interesa i projekata. Ništa im u tome nije bilo sporno, jer je upravo završavalo prvo desetljeće hrvatske tranzicije, u kojoj su se naočigled sviju događale bezočne privatizacijske pljačke najvećih hrvatskih tvornica i poduzeća, bez ikakvih posljedica za njihove počinitelje. Korupcija je u tom pljačkaškom pohodu bila poput čaja od kamilice i malo se tko na nju obazirao jer je prožimala sve društvene pore.
Po svjedočenju nekih poduzetnika, Bandić u to vrijeme nije htio obećavati protuusluge, a nije pristajao ni na prijedloge da se njemu osobno preda ponuđeni novac, nego je poduzetnike-donatore upućivao na ljude u stranačkom izbornom stožeru zadužene za financiranje kampanje. Ovi su zbog toga često odustajali od doniranja jer nisu bili sigurni da će im se ono isplatiti, a pritom su komentirali kako je Bandić lukavo ugradio posrednike između sebe i onih koji bi ga htjeli uvući u svoje koruptivne poslove. Petnaest godina kasnije, Državno odvjetništvo i Uskok odlučili su Bandića izvesti pred sud kako bi dokazali da nije odolio koruptivnom zovu barem nekolicine poduzetnika koji su uz njegovu pomoć u Zagrebu ostvarili svoje poslovne i nekretninske projekte. No u prvim objavljenim šprancama optužbi kojima terete Bandića, još ga uvijek ne optužuju da je za nezakonite usluge osobno primio mito i ne nude neposredne dokaze o iznosima novca i drugim vrijednostima koje je prigrabio. Tek nakon što je strpan u zatvor, anonimni policijski i drugi izvori preko svojih medijskih pouzdanika u javnost plasiraju informacije o kolekciji slika i gotovini koja je navodno pronađena u pretresu Bandićeva stana, vikendice i ureda.
Takva im je metoda upalila u slučajevima bivšeg premijera Ive Sanadera, bivšeg predsjednika HGK-a Nadana Vidoševića i bivše sisačko-moslavačke županice Marine Lovrić Mercel. Kombinacija pritvora i medijskog plasiranja informacija o vrijednosti nelegalno stečene imovine urodila je plodom i Uskoku i DORH-u priskrbila svjedoke pokajnike, među kojima su se isticali poduzetnici koji su svjedočili da su im osobno isplaćivali stotine tisuća i milijune kuna kako bi progurali njihove poslovno-poduzetničke projekte, a zauzvrat su dobivali slobodu i oprost grijeha kojima su kumovali i koje su osobno osmislili i inicirali ih. Sanaderovi odvjetnici Čedo Prodanović i Jadranka Sloković do neba su vrištali da je njihov klijent u slučajevima Planinska, Ina i Fimi medija osuđen samo na osnovu svjedočenja poduzetnika Stjepana Fiolića i Roberta Ježića te bivšeg šefa Carine Mladena Barišića, iako međunarodne rezolucije o borbi protiv organiziranog kriminala i korupcije propisuju da se sudske kazne ne smiju temeljiti samo na iskazu svjedoka pokajnika, nego i na drugim dokazima. Njihov je trud, međutim, bio uzaludan, pa dok Sanader danas broji svoji robijaške dane, Stjepana Fiolića se može sresti u središtu Zagreba kako se kao paun šeće i mirno promatra svijet oko sebe. A sudac Ivan Turudić i Županijski sud u Zagrebu zasad mogu staviti soli na rep Robertu Ježiću, iako još uvijek nije u državni proračun uplatio pet milijuna eura koje je na njegov inozemni račun navodno uplatio Mol kako bi ih predao Sanaderu nakon što mu ovaj, uz amenovanje hrvatske vlade, osigura upravljačka prava u Ini. Pritom je i amaterima jasno da Sanader nije osmislio i inicirao koruptivni posao sa zgradom u Planinskoj i upravljačkim pravima u Ini, nego su to učinili poduzetnici Fiolić i Ježić, sami ili eventualno sa svojim partnerima, ali oni su se izvukli pokajničkim svjedočenjem, a Sanader je zaglavio u zatvoru.
Ni bivša županica Marina Lovrić Mercel nije bila glava koruptivne hobotnice poduzetnika Željka Žužića, nego je, kako sada stvari stoje, uvučena u nju, ali njoj će se suditi kao prvooptuženoj zbog korupcije u slučaju prodaje gradskog poduzeća Ceste Sisak, iako je Žužić bio kreator i glavni izvođač radova u njegovoj koruptivnoj privatizaciji. Žužić će svoj krucijalni koruptivni grijeh okajati tako što će sjesti na klupu svjedoka pokajnika i svjedočiti da je bivšoj županici predao sto tisuća eura kako bi osigurala da tvrtka I.G.M. Turopolje, u njegovu prikrivenom vlasništvu, preuzme Ceste Sisak. I on će opet slobodno šetati Velikom Goricom i nastaviti voditi svoje poslove, iako vjerojatno na suđenju neće moći predočiti konkretne dokaze da je doista bivšoj sisačkoj županici isplatio sto tisuća eura.
Institut svjedoka pokajnika u hrvatskoj varijanti, u slučajevima procesuiranja političke korupcije, sve više postaje model po kojemu kreatori i glavni igrači koruptivnih nedjela mogu izbjeći kaznu pod uvjetom da svjedoče protiv političara koje su uvukli u svoje koruptivne poslove. Poduzetnici koji se ne ustručavaju koruptivnih metoda poslovanja mogu i dalje mirno spavati jer znaju da višegodišnje zatvorske kazne mogu izbjeći svojim pristankom da budu svjedoci pokajnici u procesima protiv optuženih političara, pa čak i onda kad su ih potkupili za sitan novac, a oni zgrtali ogromna bogatstva. Uz takvu njihovu pokajničku suradnju koja ih oslobađa od kažnjavanja, korupcija se, pa i ona politička, u Hrvatskoj još dugo neće iskorijeniti, jer to je isto kao kad bi se protiv zagađenja rijeka društvo borilo samo na ušćima, a ne od izvora i cijelim njihovim tokom.
