Novosti

Kultura

Popu pop

U hrvatskom mainstreamu sve je više pop-autora koji se osvrću na neokonzervativizam, desne populističke politike i gušenje građanskih sloboda. Istražili smo kako se s tim temama nose Nenad Borgudan iz grupe Detour, Aljoša Šerić iz Pavela, Gordan Muratović Coco iz Jinxa i Petar Beluhan iz Mayalesa

1gu6aou5rlnky2a6nvjb1te9shy

Jinxi su od ranih dana prakticirali određenu formu društvenog osvrta u svojim pjesmama (foto Luka Stanzl/PIXSELL)

Apolitičnost u domaćem, ali i globalnom popu gotovo je pravilo. Društveno i politički angažirane teme svoje mjesto najčešće nalaze u rock i hip-hop žanrovima, no u posljednje vrijeme u hrvatskom mainstreamu sve je više pop-autora koji se osvrću na neokonzervativizam, desne populističke politike i gušenje građanskih sloboda koje dominira u društvenoj stvarnosti. Vrijeme nevinosti i glazbenog eskapizma očito je iza nas, šareni balon pop-muzike stidljivo, ali uporno buše otrovne strelice svakodnevlja. Istražili smo kako se s ovim temama nose neki od ponajboljih hrvatskih pop-autora: Nenad Borgudan iz grupe Detour, Aljoša Šerić iz Pavela, Gordan Muratović Coco iz Jinxa, Petar Beluhan iz Mayalesa.

Zaobilazim konkretno uprijeti prstom u karcinome društva, jer je u ovih 25 godina otkako stvaram uvijek nešto bilo trulo, glupost je uvijek bila tu, mijenjala se tek zastava - kaže Petar Beluhan

Na akustičarsku, vedru melodiju i ritam koračnice Detour u svom aktualnom singlu ‘Biram’ na vlastiti način protestiraju protiv vlasti i konzervativnih tendencija koje trenutačno drmaju Hrvatskom, ali i regijom. Premda iza sebe imaju već četiri uspješna albuma, ‘Biram’ je prva eksplicitno politička pjesma koju su snimili. Njihov glavni autor i tekstopisac Nenad Borgudan do sada je bio (pre)poznat kao autor koji dobro hvata intimističke teme, pa se nikada ranije na albumima Detoura nije našla pjesma koja o stvarnosti oko nas govori na tako direktan način. Romantični eskapist Borgudan ‘pukao’ je i napisao pjesmu sa stihovima: I kuda sada pobjeći/ u šume ili gore/ u Irsku il na more/ negdje gdje je čišći zrak/ Pogodi kamo idemo/ kad vode nas luđaci/ skockani pajaci/ sumnjivi tipovi... Pitamo ga koje su okolnosti bile okidač da napiše ovakvu pjesmu.

- Ekstremno vrijeme iziskuje ekstremne mjere, dugo situacija oko nas nije bila ovoliko luda. Događaju se stvari za koje sam bio uvjeren da pripadaju prošlosti i da se nikada više neće ponoviti. Početkom stoljeća imao sam dojam da stvari kreću nabolje, da postajemo kulturno građansko društvo, a onda ovo?! Kod većine ljudi koje poznajem nezadovoljstvo i frustracija su na najvišem nivou, pa tako i kod mene - kaže Borgudan koji ni u intervjuima ne skriva svoje nezadovoljstvo vlašću i aktualnom političkom klimom.

- Društvo nam je poremećeno jer uopće ne bira, i samim time bira ljude koji su kriminalci, profiteri, plagijatori, nekulturni, prostaci, koji relativiziraju osnovna ljudska prava i prešutno ili otvoreno podržavaju fašizam, podržavaju šatore i akcije nekakvih plaćenika i krkana, ukidaju kurikularnu reformu radi prekrajanje povijesti, relativizacije civilizacijskih dosega, indoktrinacije. Ako dovoljno jako mašeš zastavom, dovoljno jako moliš i pripadaš toj moralno nakaradnoj skupini, onda za zločin ne postoji kazna i to, naravno, frustrira svakog normalnog, poštenog i pristojnog čovjeka. Poruke koje šalju vlast i cijeli državni sistem rađaju beznađe pa ljudi odlaze ili ostaju, ali nezadovoljni i podijeljeni - dodaje.

Fućka mi se za sve moralno relativne hulje ogrnute u zastave, pjeva Borgudan koji je svjestan da je žanr pop-glazbe rijetko platforma za protestne i angažirane poruke. Pjesma nije slučajno plasirana pred lokalne izbore. Zanimalo nas je jesu li detourovci unutar benda imali kakve dvojbe oko njenog plasmana ili poruke.

Svjedoci smo jačanja desničarenja, mizoginije, rasizma i sveopće mržnje prema različitima, ne samo u Hrvatskoj, i iskreno priznajem da me to plaši - govori Aljoša Šerić

- Razmišljali smo o tome kakvu će reakciju pjesma izazvati i znali smo da se nekima od naših slušatelja naša poruka, a nekima i naš stilski eksces neće svidjeti, ali ponavljam, radi se i o vlastitom poimanju odgovornosti i nismo uopće imali dvojbu treba li izaći. Što se tiče političkog trenutka, pjesma je napisana prije godinu dana i praizvedena je na Chansonfestu krajem prošle godine, ali je izašla tek krajem travnja ove godine, iz čega se dade naslutiti da je termin njenog izlaska itekako bio planiran - objašnjava glazbenik.

Gordan Muratović Coco lider je Jinxa koji još od ranih dana prakticira određenu formu društvenog i (rjeđe političkog) osvrta u pjesmama. Primjeri za to su ‘Koliko suza za tako malo sna’, ‘Da smo se voljeli manje’ i nešto izravnije ‘Na zapadu’ i ‘Idem tamo gdje je sve po mom’. U ovakvim i sličnim pjesmama Jinxa najčešće je bilo riječi o stavovima skrivenim iza takozvane univerzalne (ljubavne) poruke i mnogi ih slušatelji nisu ni primjećivali. Coco se uspješno kloni izravnih i konkretnih aluzija na društveno-političku stvarnost. Pitamo ga koliko mu je važno da dio publike razumije slojeve značenja u nekim pjesmama i koliko mu je potreba da pop-glazbom komentira društvo doista važna.

- Tekstovi Jinxa uistinu jesu vrlo često dvosmisleni ili alegorijski pa kao takvi pružaju mogućnost za različite interpretacije. Istina je da ne volim eksplicitnost, više volim odgonetanje pa onda tako i sam pišem, a što se tiče društveno-političke stvarnosti, lagao bih kada bih rekao da nije isprovocirala nastanak mnogih pjesama. Ipak, kada pišem, čime god da sam bio isprovociran, pokušavam pisati u općeljudskim motivima i kategorijama, nevezano za dnevnu politiku i datum nastanka. Ne znam što mi je najvažnije u bavljenju glazbom, znam samo da ako ne radim, nisam dobro, ni psihički ni fizički, dakle možda je ipak zdravlje najvažnije - kaže.

Muratović je veliki diskofil, stoga zna kako je mnogim velikim pop-bendovima u povijesti bilo gotovo nemoguće ignorirati društvo u kojem žive.

- Ne mogu se sjetiti niti jednog spomena vrijednog pop-izvođača ili benda koji bi bio potpuno gluh i slijep na društvene okolnosti u kojima je stvarao, od Beatlesa i Kinksa naovamo - dodaje.

U pjesmi ‘Ako si rođen u pogrešno vrijeme’ s novog albuma ‘Pogrebi i pomiriši’ Muratović govori o onima deprivilegiranima koji se ne snalaze u uvjetima divljeg kapitalizma i nisu u stanju prilagoditi se prostoru i vremenu. Coco je s godinama postao otvoreniji za ovakve teme.

- Nije baš da u posljednje vrijeme živim sex and drugs and rock‘n’roll. Očito neke teme postaju relevantnije. Ipak, mislim da pjesme prije nastaju iz podsvijesti nego iz namjere, posebno ako tekstove pišeš na melodiju, kao što je kod mene slučaj. Kao svaki put do sada, ni ovaj put nisam uspio u melodije strpati baš sve što sam htio reći, a možda je tako i bolje - govori Coco.

Bend Mayales mogli bismo mirne duše proglasiti najvećim eskapistima u hrvatskoj pop-muzici. Oni nisu protestni ni angažirani bend, takvim nikada nisu bili ni zamišljeni, a kada ih se posluša s pola uha, može se činiti da kroz psihodeličnu, akustičarsko-električarsku zavjesu njihovog zvučnog stila ne dopire gotovo ništa od surove stvarnosti izvana. Međutim, autor Mayalesa Petar Beluhan ukazuje na nešto drugačije čitanje pjesama s njihovog novog albuma ‘Simbol za Sunce’.

- Ne mogu biti objektivan i ne mogu ništa tvrditi, na kraju krajeva glazba živi u uhu slušatelja, ali ja sam čvrstog dojma da sam debelo svjestan kaljuže oko nas i da sam u nekoliko tekstova sa ‘Simbola za Sunce’ konkretno pjevušio o tome (ako ništa drugo, provlačio pojam otuđenosti i tamo gdje se naoko pjeva ‘samo’ o ljubavi), a ponegdje čak sugerirao izlaz, da ne kažem deklarirao vlastitu poziciju i osviještenost okolinom, odnosno njenim devastiranim stanjem - kaže.

Beluhan navodi pjesme poput ‘Bum bum bum’, ‘Dođi tu’ i ‘Zlatne note’ kao mjesta na kojima se bavi vlastitom pozicijom marginalca i tako posredno dotiče i društva. Stihovi Posve je jasno da sam ja, ja sam tek manjina najmanja, ispod mraka čuvam stih, da ti posvijetlim preživjet… i Ja idem s vama, ja idem svud, ja idem krasti, ja idem ful iz pjesme ‘Bum bum bum’ doista svjedoče o tome.

- Istina je da zaobilazim konkretno uprijeti prstom u karcinome društva, jer je u ovih 25 godina otkako stvaram uvijek nešto bilo trulo, glupost je uvijek bila tu, mijenjala se tek zastava. To nije ekskluzivnost hrvatske scene – sumnjam da je Bachu ili Mozartu bilo bolje. Više me zanima promatranje gdje se skrila duša i duh slušatelja u svemu tome. Umislio sam da bi Mayales mogao tu i tamo nahraniti koju dušu, nadahnuti je, posvijetliti joj put u mraku, ostaviti dojam da je mi čujemo i razumijemo, i da smo možda nanjušili zdrav(ij)u putanju do cilja - objašnjava.

Ističe kako je činjenica da Mayales radi dugačke pauze između svojih albuma uvjetovana stanjem na kulturnom i posredno društvenom polju.

- Da sam uspio sačuvati našu glazbu od okoline sigurno ne bih trebao 13 ili pak pet godina razmaka od albuma do albuma, sigurno bih imao stalan bend, nekompromitiran kontinuitet, vlastiti atelje, možda čak vozačku i automobil, status kompozitora, ali direktnija angažiranost naprosto nije stil Mayalesa, barem dosad nije bila. S druge strane, za sve svoje javne istupe bio sam prozivan. Prigovaralo mi se i prigovara kako više riječi trošim na kritiku društva, sustava i generalnog primitivizma nego na vlastitu kreativnost i bend - podvlači Beluhan.

U kontekst naše teme uklapa se i trenutni hit grupe Pavel, pjesma ‘Lažu devedesete’ u kojoj je njezin autor Aljoša Šerić, govoreći o ljubavi i adolescenciji, uspio progovoriti i o današnjem vremenu. Na kraju pjeva: Devedesete ti se smiju, šalju pozdrave, devedesete ti mašu, nisu gotove. Očito je kako su ti stihovi njegov osvrt na retradicionalizaciju društva, porast konzervativizma i vladavinu desnice.

- Svjesno sam naznačio kako se ponekad učini da devedesete nikada nisu prestale, da se dogodio onaj Y2K i da smo zapeli u devedesetdevetoj. Jačanje nacionalizma u situaciji kada smo u mirnom okruženju i kada ne postoje prijetnje za nacionalnu sigurnost ili ugroza granica je neshvatljivo. Svjedoci smo jačanja desničarenja, mizoginije, rasizma i sveopće mržnje prema različitima, ne samo u Hrvatskoj, i iskreno priznajem da me to plaši - govori Šerić.

Pitamo ga iz koje je emocije ili potrebe nastala pjesma ‘Lažu devedesete’.

- To je pjesma o mom sjećanju na to desetljeće, ona nije objektivan dokumentaristički zapis, niti to ima pravo biti. Moje sjećanje je zeznuto, kada se prisjetim devedesetih najprije mi padaju na pamet bezbrižna prva pijanstva i prva zaljubljivanja ili miris kestena na Aleksandrovim stubama u Zagrebu, ako ću biti pretjerano emotivan. Tek onda se sjetim straha izazvanog zvukom sirene za zračnu uzbunu, ali opet izmiješanog s neobičnim osjećajem ugode jer zvuk sirene znači opasnost od napada, ali znači i to da nemamo sat matematike i ništa od onog kontrolnog za koji se nisam pripremio - kaže glazbenik.

Kada bi netko tko je živio bez informacija iz vanjskog svijeta poslušao Pavelov novi album ‘Družba krivih odluka’, mogao bi zaključiti da je život u Hrvatskoj ugodan i rasterećen i da tu idilu kvare tek nezgodacije poput starenja. U vladavini brutalnog kapitalizma, pod vlastodršcima koji štite ekstremiste i falsifikatore, u društvu koje želi zabraniti pobačaj ili ga ograničiti, treba imati prilično snažan i otporan balon da bi te od svega toga mogao zaštititi. Pitamo Šerića je li moguće da ga sve ovo što smo nabrojili ne dira dovoljno da bi o tome pisao u pop-pjesmi.

- Dira jako, nedavno sam postao otac i stalo mi je da društvo koje dočeka moju curicu kada odraste ne bude šovinistički pakao, ali ne mislim da je moja dužnost reagirati pjesmom, osim možda posredno. Svoj stav o takvoj vrsti gluposti uvijek ću izreći javno, napisati ako treba, nikada neću biti neopredijeljen, jer totalitarne ekstremističke režime omogućuju upravo takvi neopredijeljeni, samo nikada nisam imao potrebu takvo što stavljati u pjesmu, toliko da nisam siguran ni da bih znao napisati angažiranu pjesmu. Evo recimo da to smatram autorskim izazovom. Izazov prihvaćen! - kazao je Šerić kojega u budućnosti držimo za riječ i čekamo prvu pravu Pavelovu angažiranu pjesmu.

Ako je suditi prema stidljivom pokušaju iz pjesme ‘Lažu devedesete’, ovaj autor umije u pop-pjesmi izreći vlastiti stav. A pop-glazbu je, kao i ostale vrste umjetnosti, šteta posve lišiti društvene dimenzije, ako ni zbog čega drugoga, onda zbog blagotvornog, katarzičnog potencijala pobune.

Kultura

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više