Pripremajući ovu reportažu, posjetili smo tri mjesta: registracijski centar nevelikoga kapaciteta Dimitrovgrad na srpsko-bugarskoj granici, motel kraj Adaševaca na autoputu Beograd – Zagreb i prihvatni centar u Šidu, uz samu željezničku stanicu na kojoj migranti napuštaju Srbiju i vlakom odlaze za Hrvatsku, postajući tako na svom putu spasa brigom te države. Na svim smo tim destinacijama upoznali ljude različite dobi: kod mnogih smo uočili neku novu nadu u život, ali i strah da će biti onemogućeni u dolasku do Njemačke, Švedske ili Holandije, zapadnoevropskih zemalja koje su im krajnji i željeni cilj…
Svi migranti koje smo susreli imali su potvrde s ispisanim imenom, datumom rođenja, ali i obavezom da Srbiju (ne zatraže li azil, a ne traži ga nitko!) kao tranzitnu zemlju moraju napustiti u roku od 72 sata. Potvrde su dobili prilikom registracije na srpskoj granici, na ulasku iz Makedonije ili Bugarske, a odatle su im osigurani prijevoz, hrana, liječnička pomoć i druge ‘sitnice’ koje život znače. Kroz Srbiju će putovati oko dva dana, pa još toliko ili nešto dulje od Slavonskog Broda (gdje ih čeka predah) kroz Hrvatsku, Sloveniju i Austriju do najčešćeg odredišta, uz uvjet da imaju sreće – Njemačke. Dnevno Srbijom prolazi i za Hrvatsku odlazi oko tri hiljade migranata; prostom se računicom nameće zaključak da je toliki priljev programiran na oko milijun ulazaka u razvijene zemlje EU-a godišnje. Koliko će dugo to trajati i hoće li se taj tempo održavati ili povećavati, zasad je nepoznato.
Dnevno Srbijom prolazi i za Hrvatsku odlazi oko tri hiljade migranata; prostom se računicom nameće zaključak da je toliki priljev programiran na oko milijun ulazaka u razvijene zemlje EU-a godišnje. Koliko će dugo to trajati i hoće li se taj tempo održavati ili povećavati, zasad je nepoznato
Od Preševa na jugu do Šida na sjeveru Srbije izbjeglice putuju autobusima, vlakovima i taksijima. Od Šida dalje mogu samo vlakom, jer su se Hrvatska i Srbija dogovorile da to pojednostavljuje kontrolu i povećava efikasnost. Tako hrvatski vlak dolazi u Šid s hrvatskom pograničnom policijom, koja migrante ponovno kontrolira, smješta u vagone i s njima odlazi natrag. Granicu nije moguće drugačije prijeći, to se može jedino vlakom koji u Šid stiže tri do četiri puta dnevno, po prilično pravilnom rasporedu, a u svaku kompoziciju stane oko hiljadu ljudi. Kad vlak stigne iz Hrvatske i lokomotiva se prebaci na drugu stranu kolosijeka, započinje ukrcavanje migranata iz šidskog tranzitnog centra, od željezničke stanice odvojenog tek širinom jedne ulice i parkinga. Prilično urednu kolonu ljudi policija usmjerava prema hrvatskoj kontroli, a tu je proceduru na temelju pukog promatranja ili nekog neodređenog osjećaja teško svrstati u nekakav logičan i smislen sistem. Primjerice, prevoditelji na arapski ili neki od jezika koji se govore u Afganistanu (paštunski i farsi) pitaju nešto sumnjivog lika sa svim potrebnim papirima: ne zadovolji li ih odgovor, vratit će ga odakle je došao (u šidski tranzitni centar), odnosno spriječiti njegov ukrcaj u vlak. Raspitujemo se po kojem to načelu rade i doznajemo da uglavnom – pogađaju po naglasku. Naime, dalje mogu samo državljani Sirije, Iraka i Afganistana. Ako prevoditelji po akcentu za nekoga procijene da je Marokanac (kojih je najviše) ili iz neke druge arapske države, odmah ga vraćaju. Prilično efikasno uočavaju ako je netko Pakistanac, pa nije bilo kompozicije iz koje nisu vratili barem četrdesetak ljudi. Po riječima onih koji rade u šidskom prihvatnom centru, tek se povremeno događa da prevoditelji pogriješe: jednom su prilikom vratili skupinu Afganistanaca jer su imali samo prevoditelja za farsi, ne i paštunski, no već je sutra ta pogreška ispravljena…
Što se tiče hrvatskih i srpskih policajaca i drugog službenog osoblja, međusobni su odnosi veoma dobri, profesionalno korektni i ljudski pristojni. Za Novu su se godinu zajedno počastili i razmjenjivali darove. Takav odnos prilično relaksira čitav proces, pa ga obje strane nastoje pojednostaviti do mjere koja će olakšati patnje migranata: unatoč svim humanim nastojanjima i pomoći, one nisu male i njima se bave različite strukture. U Srbiji sve te aktivnosti koordinira Komesarijat za izbjeglice i migracije, rukovodeći migrantskim centrima i brinući se praktički o svakom pojedinom migrantu od njegova ulaska do izlaska iz zemlje. Tu je i policija koja se bavi registracijom, održavanjem reda i kontrolom zakonitog ponašanja, potom komunalne službe (koje se brinu o čistoći i održivom boravku velikog broja ljudi u prihvatnim centrima), pa zdravstveni radnici i timovi, Crveni krst, UNHCR, UNICEF, centri za socijalni rad i brojne nevladine organizacije koje čine sve da bi ljudi u nevolji bili pristojno zbrinuti, siti i na toplom. Posebnu ulogu imaju prevoditelji koji osiguravaju nužnu komunikaciju migranata s domaćinima, premda značajan broj njih umije razgovarati na engleskom, makar sa specifičnim arapskim naglaskom.
Osamnaestogodišnji Ibrahim, mladi fudbaler iz Gane, u Srbiju je stigao ljetos i zatražio azil. U azilantskom je centru Krnjača i već se priključio ekipi OFK-a Beograd. Zimsku je pauzu iskoristio da kao volonter pomaže u zbrinjavanju migranata u Šidu
Naravno, uz one koji bježe od istinskih nevolja šlepaju se i neki koji koriste gužvu da besplatno stignu na Zapad: ima ih iz Bugarske, Albanije, Turske, Kosova, Srbije – nisu u značajnom broju, ali ih ima. Najlakše ih provale prevoditelji, ali ih prepoznaju i policajci, koji otkrivene tretiraju kao prekršitelje, pa ih – po propisima o readmisiji – vraćaju u matične zemlje.
Migrantske porodice uglavnom imaju mnogo članova i za naše su pojmove ponekad doista mnogobrojne. Znaju imati po dvadesetak članova, a posebno vode računa o tome da se nitko ne razdvoji. No i to se događa: zbiva se da u Šid stigne čovjek s papirima za desetak članova obitelji, a oni su tek odmakli od Preševa. Tada traže jedni druge s nervozom i iščekivanjem te angažiraju službe na terenu kako bi im pomogle u identifikaciji i prenošenju poruka. Koliko život može biti surov i nepredvidiv svjedoči i slučaj djeteta kojemu su u Sremskoj Mitrovici liječnici morali operirati slijepo crijevo, pa su ostali članovi obitelji danima nezbrinuti čekali da se oporavi dovoljno za nastavak puta. Viđali smo i bebe stare desetak dana, rođene negdje uz grčke, turske ili makedonske putove. U izbjeglištvu je puno mlađeg svijeta, a i broj djece je golem. Najstariji su rođeni 1970-ih, tek poneko 1960-ih, no uvjerljivo je najviše onih koji su na svijet došli potkraj prošlog i početkom ovog milenija: boljoj se budućnosti nadaju zajedno, i roditelji i njihova djeca…
U prihvatnom centru Šid bilo je snijega, pa su se dječaci od kojih pet-šest godina počeli grudati, najprije međusobno, a potom i protiv dvojice-trojice policajaca. Taj je prizor bio toliko ljudski topao, veseo i spontan da ga je Nemanja Božović, jedan od službenika Komesarijata, odlučio snimiti i snimku postaviti na Jutjub – za dva je dana imala više od dva milijuna pregleda. I to život nosi.
Upoznajemo ondje i mladog fudbalera iz Gane, osamnaestogodišnjeg Ibrahima koji je u Srbiju stigao ljetos i zatražio azil. Fizički podsjeća na Lenija Kravica. U azilantskom je centru Krnjača i već se priključio ekipi OFK-a Beograd. Zimsku je pauzu iskoristio da kao volonter pomaže u zbrinjavanju migranata. Ibrahim je od velike pomoći. Govori engleski, a već je savladao i osnove srpskog. Veoma je ozbiljan i posvećen poslu, pa se doima kao da je tridesetogodišnjak. Od njega smo naučili da se ‘dobro’ na njegovom materinskom jeziku kaže ‘afjalo’. Kažemo mu da će biti sjajan igrač ako mu je talent za nogomet barem podjednak onome za jezike i odgovornost, a on nam se djetinjasto smiješi…
Činjenica je da patnja zbližava ljude, bez obzira na to koje su nacionalnosti, vjere i boje kože, kakve su im kulturološke navike i kojim jezicima govore. U Adaševcima smo imali priliku susresti skupinu Afganistanaca umornih i dekoncentriranih do te mjere da su neki zapinjali za staklenu barijeru na ulazu u tamošnji motel, pri čemu su se mogli ozbiljno ozlijediti. To je zapinjanje uzelo takvog maha da su mnogi volonteri predlagali da se dijelovi inače besprijekorno čistoga stakla namjerno zaprljaju kako bi ga umorni ljudi lakše uočili… Kad je ista skupina napuštala motel i autobusom odlazila dalje, češki volonteri u crvenim kombinezonima, zaduženi za urednost parkirališta i čistoću okolnog prostora, pozdravljali su ih domahivanjem, a na licima Afganistanaca zrcalila se sreća zbog iskazanih gesta solidarnosti i ljudskosti.
Nema odgovora na pitanje koliko će migrantska kriza još trajati, bez obzira na to koliko ga učestalo postavljaju oni koji predano pomažu izbjeglima. Rješenje je moguće jedino kao globalna mjera, kao skladan skup raznih faktora: političke volje, intenzivnog rada velikog broja država, velikog broja različitih ljudi i velikog broja perspektivnih poteza, barem na tragu humanosti. A najprije valja postići mir, osnovni preduvjet početka stabilizacije. I sami smo se mogli uvjeriti da je svijet uistinu i doslovno jedno veliko globalno selo. A u tom selu i u toj krizi, vidjeli smo vlastitim očima, Srbija i Hrvatska mogu vrlo dobro surađivati; ne bi bilo loše da takva suradnja uslijedi i u svim drugim sferama, pogotovo u onima u kojima ne mogu jedna bez druge.
