U selu Kočević, u krševitom dijelu Bukovice na granici s Likom, živi četveročlana porodica Mlađen koja svojim primjerom pokazuje kako se upornim radom, složnošću i optimizmom mogu pomjerati granice od nedaća do održivog života. Slobodan i Jelena vratili su se u opustošeni Kočević 2001. Godine provedene u izbjeglištvu ne pamte ni po čemu lijepome: proveli su ih u iznajmljenoj kući, zajedno s psihički nestabilnim gazdom. Bila je to, kažu, borba za goli opstanak, za koru hljeba i kakav-takav krov nad glavom. U toj stalnoj borbi da se što bolje preživi dan nedostajala im je Dalmacija, iako su znali da ih ondje malo toga lijepoga očekuje – nije tamo bilo ni kuće u kojoj bi se moglo stanovati, ni posla od kojeg bi se dalo živjeti. Kad više nisu mogli izdržati ni seljakanje ni prognaničku neizvjesnost, skupili su svu hrabrost i odvažno se vratili na svoje tada razrušeno ognjište. U početku su spavali u ruševinama, u – kako Slobodan danas govori – tuđem svinjcu. On je ipak ubrzo nakon povratka pronašao kakav-takav izvor prihoda za svoju porodicu: čuvao je tuđe ovce za ništavnih 1200 kuna mjesečno. Bilo je to više nego skromno, nedovoljno za iole pristojniji život, ali entuzijazma nije nedostajalo.

Prvi konj nakon povratka bio mi je desna ruka: zakačim drvo, a on ga dovuče do kuće. I štalu smo tako zajedno napravili. S konjima treba znati. Ako ih ne volite, nema razloga da ih držite, kaže Slobodan

- Vjerovali smo da ćemo uspjeti. Nismo se predavali i nismo kukali, nego smo po cijele dane radili najbolje što smo mogli. Od jutra do večeri sam čuvao tuđe ovce. Nije bilo lako, ali vjera u uspjeh i u neko bolje sutra tjerala nas je naprijed. Ovdje je život oduvijek bio težak, pa i prije rata i tko nije bio spreman na cjelodnevni rad, nije mu bilo opstanka na kršu. Moja Jelena stalno je bila uz mene, podizala je našu najstariju kći Snježanu i snažila nas vjerom da ćemo uspjeti. Podigli smo kredit, kupili stado ovaca i polovni auto i započeli svoj posao. Drugačije nismo mogli dalje. U međuvremenu su nam pomagale i neke humanitarne organizacije, pa smo od jedne dobili motokultivator, od druge motornu pilu, od treće dvije ovce i tele. To je bila osnova da sami dalje radimo i stvaramo. Malo po malo uvidio sam da se naša porodična situacija popravlja. Sve što sam mukotrpnim radom uspio zaraditi, ulagao sam u stoku i u nova grla. U međuvremenu smo i kuću obnovili, tako da smo nakon godina lutanja sada konačno opet svoji na svome. Taj se osjećaj ne može opisati, jer onaj tko nije godine proveo u izbjeglištvu, ne može znati kako je to ponovno živjeti u svom domu - priča nam Slobodan o novom početku u rodnom Kočeviću, koji je za njega, unatoč svemu, ‘mala Kalifornija’.

S obzirom na to da je put do Kočevića i danas u prilično lošem stanju, od prvog asfalta udaljen šest i pol kilometara, Mlađeni su morali uložiti dosta snage u to da ono što uzgoje na farmi plasiraju tržištu. Nije im, ponavljaju, bilo nimalo lako, ali su se trudili, kao što se i danas trude. Slobodan je od djetinjstva veliki zaljubljenik u konje, pa je u početku, dok još nije imao traktor i automobil, tu životinju koristio kao zamjenu za mehanizaciju.

- Konji su moja ljubav još od malih nogu. Oduvijek sam ih i volio i poštovao, što zato što su među najpametnijim životinja, a što stoga što su moji nekad držali barem dva konja. Prvi konj nakon povratka u Kočević bio mi je doista desna ruka: zakačim drvo, a on ga dovuče do kuće. I štalu smo tako zajedno napravili. Bez njega ništa nisam mogao, a onda sam, više iz ljubavi nego iz potrebe, počeo povećavati broj grla, nabavljao sam rasne kobile koje su rađale rasnu ždrebad. Brzo se pročulo da imam odlične konje, pa su ih ljudi dolazili vidjeti, čudeći se koliko su se prilagodili našem životu. Nisu vezani, dane sami provode na ispaši po obližnjim poljima, a kući se vraćaju tek da se napoje kad ožedne. S konjima treba znati i tu je ljubav presudna: ako ih ne volite, nema razloga da ih držite. Ljubav vam uzvrate mirnoćom, pa im bez straha možete prići u svako doba - kaže Slobodan, koji bi o tim veličanstvenim životinjama mogao dovijeka pričati.

Ljeti nam radni dan započinje u četiri ujutro i traje sve do ponoći. Na to smo već navikli. Sreća je da smo još relativno mladi i, što je najvažnije, zdravi, kaže Jelena

Kad nas je potom odveo do svojih konja, na svoje smo se oči mogli uvjeriti kolika su mu strast i kako bez njih doista ne može. Sada ih ima dvanaest i o svakom sve zna: i koliko je star, i gdje ga je kupio, i koji se kada oždrebio, i kakve su naravi… Čini se da nema te ekonomske računice koja bi zasjenila njegovu sklonost konjima, unatoč tome što ih je donedavno imao i više od trideset, ali je radi visokih troškova prehrane i brige morao dio njih prodavati od Like do Slavonije.

Ako je Slobodan glava porodice Mlađen, njegova supruga Jelena njezin je stup. Požrtvovana, vrijedna i skromna, nikada se, po muževljevim riječima, nije žalila na povratničke, u početku nepodnošljive životne uvjete. Oko sebe je širila optimizam i naporno radila te tako bila izvor snage i suprugu i kćerima.

- Nije bilo lako, ali nijednog trena nismo razmišljali o tome da odustanemo. U Kočević smo se vratili s kćeri Snježanom, a kasnije sam rodila još dvije djevojčice, Silvanu i Sanju. Najstarija se već udala pa odselila, a dvije mlađe još su s nama, idu u školu u Kistanjama. Onamo ih vozi i dovozi školski kombi, što nam u velikoj mjeri olakšava život: da mi to moramo, ne bismo stigli ništa drugo uraditi, a znate i sami koliko posla ima na selu, pogotovu u ljetnim mjesecima. Slobodan i ja sve sami radimo, nitko nam ne pomaže. Ljeti nam radni dan započinje u četiri ujutro i traje sve do ponoći. Na to smo već navikli, iako mnogi kažu da naš tempo ne bi ni dana izdržali. Sreća je da smo još relativno mladi i, što je najvažnije, zdravi. Imamo pedeset krava, telad, konje, svinje… Valja sve to nahraniti, počistiti štale, pripremiti sijeno za zimu. Pored svega toga, moram obavljati sve poslove po kući, ali se ne žalim. Ovdje se može živjeti samo ako postoji jaka volja i porodična sloga, a nama toga nikad nije nedostajalo. No kako vrijeme prolazi, sve nam je teže prihvatiti činjenicu da nas je ovdje sve manje, da se više nitko ne želi vratiti. Željni smo ljudi, druženja i razgovora. Šesnaest godina od povratka, sve do lani, nikamo nisam odlazila iz sela, sve u želji da za djecu stvorimo sve što treba i čvrsto stanemo na noge. Sada, kad imamo i više no što nam treba, čini mi se da smo na neki način nezadovoljniji nego na početku, kad smo u svemu oskudijevali - s osmijehom priča Jelena o obiteljskoj svakodnevnici, dok joj se i u riječima i u očima nazire žaljenje što je danas u Kočeviću svega dvanaest povratnika, uglavnom starije životne dobi.

I ona i Slobodan, ponavlja nam, voljeli bi je više ljudi u selu, da imaju s kime popričati, popiti kavu i nasmijati se, pogotovu zimi kad je posla manje i kada bi bilo lijepo provoditi hladne večeri uz drage prijatelje i susjede. Ovako su, kaže, najčešće sami; kad im ponekad netko i navrati, to za njih bude istinski praznik. Zato su i tako izrazito gostoljubivi i srdačni. Vole od drugih slušati kako se živi u ličkim i dalmatinskim selima. Premda imaju i svu infrastrukturu i sredstva komunikacije poput satelitskih programa, interneta i mobilnih telefona, to im ne može zamijeniti susrete sa živim ljudima.

- Najveći je današnji problem sela nedostatak vode. S obzirom na to da za ljetnih mjeseci stoka popije puno više nego zimi, moram često cisternom po vodu: dovoljno je reći da nam svaki dan samo za potrebe životinja treba hiljadu litara. Znade li se da su putevi do Kočevića izuzetno loši, jasno je koliko nam opskrba vodom oduzima i vremena i truda i novca. Ipak, barem imam svoj traktor i malu cisternu, pa o nikome ne moram ovisiti. Izdržali smo mi i gore dane, pa nam ta borba za ono najosnovnije nije ništa novo - priča Slobodan, zagledan u krajolik Bukovice koji, kaže, ne bi mijenjao za nikoji drugi.

- Ovakve ljepote nigdje nema. Cijelo ljeto slušamo ptičji cvrkut, dok nam pogled dopire do vrhova Velebita. Svakom je valjda najljepše ondje gdje je rođen, pa tako i meni. Znam da život nije lagan, ali sam zadovoljan. Živim na svome i od vlastitog rada, a to mi je sve nedostajalo dok smo bili u Srbiji. Zato danas toliko i cijenim ono što imam i svoje selo ne bih mijenjao za ništa na ovome svijetu - završava Slobodan Mlađen.

U idiličnom prirodnom krajobrazu teško je nazrijeti ikakav trag civilizacije. Ljeto je u Bukovici već u punom jeku, a s njime su stigle i velike vrućine koje je u sušnom i slabovodnom kraju još teže podnijeti. Unatoč tome, Mlađeni nemaju mnogo vremena za odmor. Nakon kratkoga poslijepodnevnog predaha vraćaju se svojim obavezama oko stoke, u kući i po bašti. Slobodan se priprema za put u Liku, jer ondje nabavlja sijeno potrebno zimi. Pomireni s time da je život u krškim krajevima odvajkada izazov samo za najhrabrije i najizdržljivije te svjesni da vrijeme sa sobom uvijek može donijeti kakvu ‘novu’ nedaću, raduju se svakom danu kolikogod i kadgod mogu, a na to ih prije svih motiviraju njihove kćeri i neugasla nada da će budućnost barem za njih biti svjetlija i lakša od iskustava i zbivanja koja su u nedavnoj prošlosti morali sami preživjeti.