>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Damir Radić

Potisnuta istina o Medveščaku

Poznato je da su u ne tako davnoj prošlosti evropski sportski klubovi funkcionirali na drugačiji način od američkih. Dok su američki igrače regrutirali (kupovali) na sveučilištima, evropski su razvijali vlastite klupske škole. Sukladno tome, a i širem američkom stanju stvari kad je u pitanju vezanost uz dom i polazišnu obitelj, kod američkih profesionalnih igrača u najvećem broju slučajeva vezanost uz klub i grad u kojem klub djeluje od sekundarne je ili marginalne važnosti. U Evropi se, nasuprot tome, vezanost igrača uz klub u kojem su ponikli i grad u kojem žive često podrazumijevala, odnosno igrači su se često regrutirali iz klupskog podmlatka i manjih klubova vezanih uz grad i njegovu širu regiju. Stoga nije bilo neobično da bazu tima čine domaći igrači odnosno oni ponikli u klubu, a kad bi se balans većinske 'baze' i manjinske 'uvozne nadgradnje' poremetio u korist potonje, to je obično izazivalo nezadovoljstvo kod navijača. Dakako, i u Evropi su djelovali klubovi dominantno orijentirani na 'uvoz' afirmiranih igrača i mladih talenata, poput madridskog Reala ili beogradske Crvene zvezde u nogometu, odnosno zagrebačke Cibone u košarci, ali ipak je to bilo podosta daleko od nemilosrdne američke kapitalističke logike.

No upravo u socijalističkoj Jugoslaviji, u drugoj polovici 1980-ih, izvedeni su avangardni pomaci u smjeru preuzimanja (pro)američkog modela (minus spomenuta specifična američka praksa sveučilišnog regrutiranja igrača). Tada je naime zagrebački hokejaški klub Medveščak (njegov put slijedili su beogradski Partizan i Crvena zvezda) kupio kanadske, slovenske i ruske igrače i odjednom, preko noći, postao al pari s vodećim jugoslavenskim hokejaškim klubovima, slovenskim Jesenicama i Olimpijom. Sirovim voluntarizmom financijskog kapitala Medveščak je osvojio jugoslavensko prvenstvo i kup, ali čim se država raspala i uvezeni igrači razišli, zagrebački hokej vratio se u svoje regularno stanje – na marginu margine.

Trajalo je to do pred koju godinu, kad je Damir Gojanović odlučio ponovno posegnuti za američkim modelom, koji je u međuvremenu zavladao više-manje kompletnim evropskim igralačkim klupskim sportom, te od Medveščaka iznova stvoriti moćan klub, ali ovaj put u evropskim razmjerima. Pošto, kao i prije, kvalitetnih domaćih igrača nije bilo, kupili su Kanađane, Slovence i druge strance, nakon čega slijedi odličan plasman u austrijskoj internacionalnoj EBEL ligi, a onda i senzacionalni prijelaz u ruski KHL, drugu najjaču hokejašku ligu na svijetu. Stvara se vjerna vojska navijača i kreće opće oduševljenje 'zdravim' (kapitalističkim) pothvatom, a to što momčad čine 'legionari' koji u klubu obično ne ostaju dulje od dvije-tri sezone, što hrvatski hokej od Medveščakova uzleta nema naročite koristi, što klub ne ulaže čak ni u vlastiti podmladak (ako je vjerovati poznatoj novinarki Jeleni Jindri čiji je sin klupski omladinac, roditelji sve troškove snose sami), kao da nikoga nije briga. Dok su legendarne Jesenice raspuštene nakon bankrota i izbacivanja iz EBEL lige, Medveščak igra u elitnom KHL-u, ali zato je slovenska reprezentacija ove godine nastupila na Olimpijadi, a sljedeće će igrati u elitnoj diviziji na svjetskom prvenstvu, što je za hrvatski hokej ultimativni SF.

Dakako, ništa od toga kao problem nije prisutno u dokumentarcu 'O hokeju i medvjedima' Josipa Ivančića i Radislava Jovanova Gonza, iako povremeno ponešto nehotice proviri kao potisnuta istina. Dotični je dox naime rađen kao propagandni projekt za spomenutog Medveščakovog predsjednika Gojanovića, a zašto je HAVC dao financijsku potporu tom privatnom propagandnom djelcu samo je retoričko pitanje, osobito kad se zna tko je na čelu dotične institucije.