Za razliku od Hrvatske koja je kraj prošle godine dočekala raspravom o domoljubnoj kupovini MOL-ovog udjela u Ini, Srbija je godinu završila rasplitanjem medijske spekulacije o navodnom povlačenju emiratske aviokompanije Etihad iz vlasništva Er Srbije. I dok je Plenkovićeva najava renacionalizacije Ine u prvim reakcijama popraćena aplauzima, a potom ipak prošarana skepsom i brojnim dilemama, pogotovo poslije objave da bi se mađarski udio otkupio prodajom četvrtine dionica HEP-a, mogućnost izlaska Etihada iz suvlasništva Er Srbije uglavnom je izazvala zebnju da će ta aviokompanija opet zapasti u probleme iz kojih se izvukla u protekle tri godine, otkako je emiratska kompanija preuzela njezino poslovanje.
S Etihadom je naime bivši Jat stabilizirao svoje poslovanje, obnovio flotu zrakoplova, povećao broj destinacija prema kojima prevozi putnike iz i u Beograd, uključujući i letove prema i iz Njujorka, dva tjedna prije kraja godine dostigao je lanjski rekordni broj prevezenih putnika, a i ovu poslovnu godinu završit će s dobiti, malom ali slatkom, jer je godinama prije proizvodio gubitke koji su pokrivani iz državnog proračuna. Iako kritičari upozoravaju da je dobit od oko stotinjak tisuća eura ostvarena zahvaljujući i državnim subvencijama od preko 200 tisuća eura, Vučićeva vlada ipak je odahnula nakon vijesti da će joj Etihad ostati partner u Er Srbiji, jer bi bez njega teško zadržala tržišta na kojima je srpska aviokompanija u međuvremenu stabilizirala i proširila svoje poslovanje.
S druge strane Plenkovićeva vlada vjerojatno je uvjerena da će biti uspješnija od MOL-a u bici za očuvanje i širenje tržišta na kojima posluje Ina, kako bi sačuvala proizvodnju u obje njezine rafinerije, sisačkoj i riječkoj, uvećala proizvodnju nafte i plina u zemlji i inozemstvu te osnažila njezinu prodajnu mrežu. Malo tko će staviti ruku u vatru da će se to dogoditi, ali i to je moguće, pod uvjetom da Ina opet zagospodari barem tržištima Hrvatske, BiH i Slovenije za koja je kapacitirana i zbog kojih je MOL i ušao u njezino vlasništvo kad je kupio četvrtinu dionica, obvezavši se da će modernizirati sve njezine proizvodne i prodajne kapacitete. Tada se tvrdilo da je to optimalni model privatizacije naftno-plinske kompanije kojim se osigurava njezin dugoročni razvoj, jer je dobila partnera s potentnim kapitalom i voljom da modernizira kompaniju koja se godinama kretala silaznom putanjom. Umjesto toga, hrvatska država i MOL su se kao partneri u Ini čitavo desetljeće nadmudrivali tko će i kako ostvariti prevlast u upravljanju, pa i na štetu proizvodnje i poslovanja.
S malim vremenskim pomakom i u Srbiji se odvio proces privatizacije njezine naftne kompanije, Naftne industrije Srbije (NIS). Taj je proces od početka praćen optužbama da se radi o političko-koruptivnoj pljački, jer je tadašnji državni vrh predvođen predsjednikom Borisom Tadićem i premijerom Vojislavom Koštunicom prodao većinski paket NIS-a ruskom Gazpromnjeftu za 400 milijuna eura, odnosno za gotovo jednak iznos onome koji je Hrvatska dobila od MOL-a za četvrtinu Ine. U Srbiji se te optužbe do danas nisu posve primirile, pa čak ni nakon što je u prvom mandatu Vučićeve vlade pokrenuta istraga koja je okončana odustajanjem tužilaštva od podizanja optužnice, jer navodno nije bilo dokaza o korupciji i kriminalu u privatizaciji NIS-a. Tadić i Koštunica su odustali od prvotnog plana prodaje četvrtine NIS-a po hrvatskom modelu prodaje Ine i ruskom Gazpromu za šaku eura prodali većinski paket, navodno zato da bi osigurali trajnu podršku Rusije u očuvanja Kosova u sastavu Srbije, ali i zbog ruskog obećanja da će preko Srbije izgraditi trasu plinovoda Južni tok i time joj osigurati nekoliko stotina milijuna eura godišnje zarade na naplati transporta plina preko njezina teritorija i stabilnu opskrbu ruskim plinom. Nakon što je projekt Južni tok neslavno propao, optužbe zbog poklanjanja NIS-a ruskom Gazpromu dobile su novi polet, a Tadić-Koštuničin posao stoljeća žigosan je kao privatizacijska pljačka stoljeća.
Stvari se, međutim, polako mijenjaju: o privatizacija Ine danas se u Hrvatskoj govori kao o nacionalnoj katastrofi koja se može popraviti samo njezinom renacionalizacijom, a u Srbiji se o NIS-u priča kao o najuspješnijoj kompaniji koja se stabilno razvija i širi na tržištu, iako je navodno u ruske ruke prešla zahvaljujući kriminalno-koruptivnoj privatizaciji. NIS je uz Telekom Srbije već nekoliko godina najuspješnija srpska kompanija: u 2015. u sve četiri kategorije po kojima se mjeri uspješnost kompanija (poslovni prihodi, dobit, poslovna imovina i kapital) uvrstio se među prvih pet srpskih kompanija, a i lanjsku godinu završit će s istim ili još boljim rezultatima, unatoč niskim cijenama nafte i nepovoljnijim globalnim uvjetima poslovanja za naftne kompanije.
Kao većinski vlasnik NIS-a, ruski Gazprom je u međuvremenu sačuvao obje njegove rafinerije, iako se u početku sumnjalo da će odmah ugasiti onu novosadsku, a zadržati samo pančevačku, jer je u njoj koncentrirao proizvodnju motornih goriva, a novosadsku usmjerio na proizvodnju motornih ulja i maziva. Pritom je rafineriju u Pančevu polako ali sigurno modernizirao, ulažući godišnje preko 200 milijuna eura, a najavljuje da će iste i veće iznose investirati u njezin proizvodno-tehnološki razvoj i u sljedeće dvije-tri godine, kako bi stala uz bok najmodernijih europskih rafinerija. Paralelno je modernizirao i NIS-ovu proizvodnju nafte i plina, kao i njegovu prodajnu mrežu, udvostručivši mu udio na srpskom tržištu derivata i šireći njegovu prodajnu mrežu na BiH, Bugarsku i Rumunjsku. Procjenjuje se da je pod ruskom upravom NIS u prvih nekoliko godina otpustio dvije do tri tisuće zaposlenih, što je prošlo bez većih socijalnih potresa jer je popraćeno izdašnim otpremninama, a u međuvremenu je zaposleno oko 700 novih mladih stručnjaka. I lanjsku godinu NIS će završiti s preko 100 milijuna eura neto dobiti i hvalom da puni skoro 15 posto srpskog državnog proračuna. Unatoč tome, bivši predsjednik Tadić nedavno se opet morao braniti od optužbi da je zarad izborne kampanje i političkog pogodovanja Rusiji NIS poklonio Gazpromu, no zahvaljujući uspješnom poslovanju NIS-a lakonski je odgovarao da bi on propao da ga nisu prodali Gazpromu pod uvjetima koje su diktirali ruski naftaši, koji nisu htjeli ni čuti da kupe manjinski paket dionica i da ne dobiju većinska upravljačka prava u NIS-u.
Tadić i Koštunica su prilikom prodaje većinskog vlasništva NIS-a Gazpromu vjerojatno imali više sreće nego pameti, jer su ga predali u ruke većim znalcima u naftnom biznisu nego što su to bile sve srpske vlade i političari koji su godinama drmali njegovim poslovanjem. Istovremeno, razvoj srpske poljoprivredno-prehrambene industrije u proteklih petnaestak godina pokazuje da i domaća pamet i znanje mogu biti konkurentni i na najrazvijenijim tržištima, ako im se ukaže i najmanja šansa, pa čak i bez nje. U 2001. godini srpska poljoprivredno-prehrambena industrija izvezla je robe u iznosu od 317, a uvezla u iznosu od 453 milijuna dolara, ostvarivši deficit od 136 milijuna dolara. U prvih deset mjeseci 2016. izvezla je pak robe u vrijednosti 2,6 milijardi dolara, a uvezla robe u iznosu od 1,1 milijarde dolara, ostvarivši suficit od 1,5 milijardi dolara. Iznosi su to o kojima NIS i sve druge srpske kompanije u vlasništvu multinacionalki mogu samo sanjati.
