Izjalovilo se Vladino i HDZ-ovo očekivanje da će predsjednik Zoran Milanović poletjeti da im ispuni želju prema kojoj je Zakon o izbornim jedinicama trebao stupiti na snagu 1. listopada. Potpis je od Milanovića zatražen 28. rujna, a Ustav mu daje rok od osam dana za proglašenje akata izglasanih u Saboru. Šef države potpisao je 3. listopada, pa se cijela procedura mora ponoviti.
Premijeru Andreju Plenkoviću bilo je stalo da zakon počne vrijediti 1. listopada, jer je Ustavni sud odredio taj rok kad je u veljači ukinuo Zakon o izbornim jedinicama zbog velikih odstupanja u težini glasa u pojedinim okruzima u odnosu na neke druge okruge, no kao što vidimo, neće biti nikakvih problema ni ako se donese u studenom ili u prosincu, osim što je nastupio "svojevrsni pravni vakuum". Tako je pokopan i HDZ-ov argument o nedostatku vremena za ozbiljnu, poštenu i dugoročno održivu reformu izbornog zakonodavstva. Tko je, uostalom, HDZ-u branio da izglasa ono što je htio, recimo, 21. rujna, pa da predsjedniku Republike ne ostane manevarskih mogućnosti za prekoračenje željenog roka?
Nije jasno zašto je Plenković isprva optuživao Milanovića za lijenost i nemar u kontekstu kasnog potpisa na Zakon o izbornim jedinicama, kad je nedvojbeno da se radilo o svjesnoj odluci. Očito je da je Milanović htio pokazati Plenkoviću da se, eto, znaju dogoditi situacije kad Vlada ne može baš normalno funkcionirati sasvim ignorirajući predsjednika Republike, kao što je svojedobno proklamirao premijer.
Nakon dvije godine teškog sukobljavanja, premijer nije imao ni jedan jedini razlog da pomisli kako će mu predsjednik izići u susret, odnosno da će predsjednik previdjeti HDZ-ovu nakanu da ga se, mimo odredbi Ustava, prisili na uslugu, da ga prikaže kao čovjeka koji je tu kad HDZ-u zatreba, pa čak i kad je riječ o zakonodavnoj autarkičnosti u stvari koja se tiče izbornih pravila što se odnose na sve sudionike parlamentarnih izbora.
Je li Milanović pritom bio u dosluhu s parlamentarnom opozicijom, je li djelovao u opozicijsku korist, kao što mu predbacuju HDZ-ovci? Korist za opoziciju – doduše, ne odviše značajna korist – posljedica je Milanovićeve odluke, ali to nije bio njegov motiv. Imao je dovoljno svojih – osobnih i principijelnih – razloga za relativno sitnu i formalnu opstrukciju kojom se nije ogriješio o Ustav i zakone, niti je išta ugrozio. Nesmotrena većina u Saboru priuštila mu je priliku da podapne nogu Plenkovićevom uvjerenju da "može što god hoće". Nije to ni lijenost ni obijest, već čista politika, "tvrda kohabitacija".
Neovisno o odnosu Milanovića i Plenkovića, itekako ima političke pravde u tome što će Vlada i parlamentarna većina morati ponoviti proceduru izglasavanja rečenog zakona, premda neće doći ni do kakve promjene u suštinskom smislu. Opozicija te stručna i zainteresirana javnost moći će još jednom iznijeti primjedbe na proces izrade i donošenja zakona, kao i na sadržaj, ali HDZ-ova većina na kraju će opet izglasati identičan tekst. Što se tiče načina na koji je pisan i donesen zakon, sve je osmišljeno unutar HDZ-ove radne grupe koju su činili Vladimir Šeks, Karlo Ressler, Ivan Anušić i Ivan Malenica, bez ikakvih konzultacija s parlamentarnom opozicijom i bez razmatranja stavova ustavnih pravnika i politologa specijaliziranih za izborne modele. Kao da se radi o bilo kakvom zakonu, a ne o aktu koji značajno utječe na ishod izbora. Vlada do današnjeg dana nije dala uvjerljiv odgovor na pitanje kako glase imena i prezimena ljudi koje je Ministarstvo pravosuđa i uprave angažiralo da sroče zakonski tekst prema kriterijima koje je zadao Ustavni sud.
U pogledu sadržaja, HDZ se od početka do kraja nepokolebljivo držao odluke da neće dublje zadirati u izbornu regulativu, niti će urediti birački registar, nego da će se pozabaviti samo prekrajanjem granica dijela izbornih okruga da bi se približno izravnala vrijednost glasa u različitim krajevima države. Bilo je logičnije i vrijedilo bi znatno duže da su se zakoni izmijenili na način da su fiksirane granice izbornih jedinica – i to tako da, kao što je naložio Ustavni sud, prate granice velikih administrativnih cjelina (županija i gradova) i prirodnih regija – a da varira broj zastupnika po jedinici, ovisno o broju stanovnika i demografskim kretanjima.
HDZ o tome nije ni razmišljao, jer se pobunio Ivan Anušić, potpredsjednik HDZ-a i osječko-baranjski župan, zato što bi taj koncept podrazumijevao manje zastupnika iz slavonskih jedinica. Nove granice dijela jedinica, naravno, pravljene su uz vođenje računa o interesima HDZ-a. Što bi drugo i bio smisao pisanja zakona u zatvorenoj stranačkoj kuhinji, umjesto težnje da se postigne što širi konsenzus o regulama po kojima će se igrati utakmica?
Vlada i HDZ odlučili su se za takav pristup, jer su to mogli: nisu prekršili ni Ustav ni zakone, sve su izveli u skladu s propisima, iskoristili su legalne instrumente za provedbu svoje volje. Ali čemu onda iznenađenje i uvrijeđenost kad im netko nakratko poremeti planove koristeći se, također, potpuno legalnim i legitimnim sredstvima, i to u donošenju zakona koji je zaslužio i ozbiljnije opstrukcije od ove Milanovićeve?
