>

novosti logo

Piše Tena Erceg

Povratak popisanih

Iako dostupni podaci pokazuju da je broj zapadnih boraca koji ostaju aktivni i nakon što se vrate u svoje zemlje izrazito mali, te da samo dio njih na bliskoistočna ratišta odlazi s antizapadnjačkim stavovima, SAD i EU spremni su na uvođenje sveobuhvatnih mjera nadzora

Otkad je teroristička skupina ISIS u kratkom vremenu zauzela dijelove Sirije i Iraka, a naročito nakon objave snimki pogubljenja dvojice američkih novinara, na kojima navodni egzekutori govore britanskim naglaskom, svjetska javnost intenzivno se bavi problemom "zapadnih džihadista", državljana zapadnih zemalja koji se pridružuju radikalnim islamistima.

Gotovo da ne prođe dan da stručnjaci neke obavještajne zajednice ne iznose procjene o njihovom broju i upozoravaju o opasnostima koje nas čekaju nakon njihovog povratka kući, pa se u medijima moglo pročitati i da je 'kalif' Islamske države Abu Bakr al Bagdadi, kojega je američka vojska četiri godine držala u iračkom zatvoru, na izlasku navodno poručio: 'Vidimo se u New Yorku'. Koliko je to pitanje postalo važno svjedoči činjenica da je američki predsjednik Barack Obama najavio da će rujanska sjednica Vijeća Sigurnosti UN-a biti posvećena baš tom problemu. Obamin savjetnik Ben Rhodes rekao je da je povratak zapadnih boraca 'prijetnja domovinskoj sigurnosti', a direktor FBI-ja James B. Comey da on bliskoistočnu regiju doživljava kao 'odskočnu dasku za potencijalni novi 11. rujna'.

Nešto ranije, zbog iste teme sastali su se predstavnici Saudijske Arabije, Katara, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Jordana i Egipta, a arapske zemlje zaključile su da je za veliku infiltraciju zapadnih boraca na ratištima Sirije i Iraka najodgovornija Turska jer im je otvorila svoje granice s tim zemljama.

Budući da je Barack Obama u isto vrijeme objavio da njegova administracija nema namjeru surađivati sa sirijskim satrapom Bašarom al Asadom kako bi se zaustavio ISIS, štoviše, da nema nikakvu strategiju kojom bi tom problemu pristupila, izvjesno je da će se borba protiv zapadnih boraca barem djelomično odvijati na domaćem terenu, uz pomoć mjera kojima je cilj spriječiti njihov povratak u zemlje iz kojih odlaze.

Zapadne obavještajne zajednice ne raspolažu ni preciznim podacima o strancima u redovima terorističkih skupina kao što su ISIS i Al Nusra, nekadašnji ogranak Al Kaide u Siriji. Najčešće se spominje brojka od 3000 boraca iz zapadnih zemalja, no direktor američkog Nacionalnog centra za protuterorizam Matthew Olsen izjavio je da je od ukupno 12.000 stranih boraca, njih oko 1000 iz Europe i stotinjak iz SAD-a. Američki državni odvjetnik Eric Holder u lipnju je, pak, spomenuo brojku od 7000 stranaca od ukupno 23.000 boraca ISIS-a.

Neki analitičari smatraju da pogibije Amerikanaca u Siriji pokazuju da se oni radije bore uz ISIS negoli prolaze treninge kako bi vršili napade u svojoj zemlji, dok ni sam ISIS ne pokazuje interes da ih kao obučene državljane SAD-a šalje da tamo vrše napade

Shiraz Maher iz britanskog Centra za proučavanje radikalizacije na londonskom King's Collegeu tvrdi, pak, da trenutno po ratištima diljem svijeta djeluje 12.000 zapadnih boraca, od čega 2200 Europljana na Bliskom istoku. Među 74 nacionalnosti koje je Centar zabilježio, u toj je regiji oko 500 Britanaca, od kojih se polovica već vratila kući i sad je pod nadzorom tajnih službi. Među brojnijim Europljanima su i državljani Francuske s oko 700 boraca i Njemačke s njih nešto manje od 300. Po nekoliko desetaka boraca dolazi i iz Belgije, Danske, Nizozemske i ostalih država s velikim imigrantskim zajednicama iz muslimanskih zemalja.

U SAD-u je protiv zapadnih džihadista dosad podignuto osam optužnica, a među njima je i 19-godišnjakinja iz Colorada koja se namjeravala udati za tuniskog militanta. Svima je zajedničko da su uhapšeni na aerodromima, prije nego što su uopće otputovali u Siriju. U posljednjih mjesec dana u Siriji su poginula dvojica Amerikanaca, 22-godišnjak s Floride kao bombaš samoubojica i 33-godišnjak iz Minneapolisa koji se borio uz ISIS.

U slučaju Amerike važno je, međutim, napomenuti da nijedan od uhapšenih nije optužen za pokušaj izvršenja terorističkog napada na tlu SAD-a. Također, nijedan počinitelj uspješnog terorističkog napada u toj zemlji nakon 11. rujna, primjerice onoga u vojnoj bazi Fort Hood 2009. ili Bostonskog maratona prošle godine, nije ranije boravio na Bliskom istoku.

Dapače, neki stručnjaci, poput britanskog protuterorističkog veterana Richarda Barretta, smatraju da dva slučaja pogibije pokazuju da se Amerikanci radije idu boriti za ISIS nego da prolaze treninge kako bi vršili napade u svojoj zemlji, dok ni sam ISIS ne pokazuje interes da ih kao obučene državljane SAD-a šalje da tamo vrše napade. Štoviše, Barrett tvrdi da ta skupina Amerikance radije koristi kao topovsko meso ili u propagandne svrhe, ne smatrajući ih suviše vrijednima za izlaganje riziku borbe.

Za razliku od SAD-a, u Europi je bilo nekoliko pokušaja terorističkih napada povezanih sa sirijskim borcima, poput onoga iz svibnja kada je jedan alžirski Francuz, koji je ranije boravio u Siriji, u Židovskom muzeju u Bruxellesu ubio četvero ljudi. Također alžirski Francuz ubio je 2012. u Toulouseu rabina i troje djece ispred tamošnje židovske škole, a prije toga i tri francuska vojnika. U vrijeme održavanja Olimpijskih igara u Londonu spriječeno je nekoliko napada, no nije se u svim slučajevima radilo o povratnicima s bliskoistočnih ratišta. Najpoznatiji slučaj europskog borca ISIS-a ujedno je i najrecentniji, onaj Abdela-Mejeda Abdela Baryja, mlađahnog repera iz bogatog londonskog kvarta koji se slikao s odrubljenom glavom novinara Jamesa Foleyja.

Britanski stručnjak Shiraz Maher strane džihadiste dijeli na avanturiste kojima je odlazak na ratište vrsta zabave, zatim 'opasne tipove', poput onih koji se fotografiraju s odrubljenim glavama, te idealiste ili humanitarce motivirane patnjama stanovništva

Značajan broj džihadista zabilježen je i u Australiji, njih oko 150, što čini i najviše boraca po glavi stanovnika među svim zapadnim zemljama. U nedavno objavljenom 13-minutnom propagandnom videu ISIS-a 'Nema života bez džihada' spominju se i borci iz Indonezije i Kambodže, uz tisuće državljana Alžira, Libije, Egipta, Maroka i Tunisa. Kanadske vlasti zabilježile su, pak, stotinjak slučajeva pridruživanja njihovih državljana somalskoj skupini Al Šabab, no ta je skupina specifična jer provodi nacionalističku borbu zaogrnutu u vjersku ideologiju, pa borci nemaju praktički nikakvog motiva za napade u zapadnim zemljama.

Kada je riječ o profiliranju boraca, tu je teren još skliskiji od onoga na kojemu se procjenjuje rizik u zemljama iz kojih dolaze. Neki su rođeni kao muslimani, neki su konvertiti, dolaze iz različitih sredina i različitog su porijekla. Douglas McCarthur McCain, koji je nedavno poginuo u Siriji, bio je Afroamerikanac, a školski mu prijatelj Troy Castigar, koji je poginuo boreći se za somalski Al Šabab, bijelac. Nedavno istraživanje američke organizacije Bipartisan Policy Center pokazalo je da, uz Somalce koji ionako ne spadaju u kategoriju boraca koji se vraćaju, najveći udio američkih džihadista, njih 21 posto, čine bijelci rođeni u SAD-u. U posljednje vrijeme ISIS pokušava regrutirati i doktore, inženjere i radnike na naftnim postrojenjima, te žene, čija je zadaća u kalifatu rađati i odgajati borce.

Shiraz Maher kaže da je tipični britanski džihadist u ranim 20-im godinama, južnoazijskog je porijekla i s nešto fakultetskog obrazovanja i poviješću islamističkog aktivizma. On ih dijeli na avanturiste kojima je odlazak na ratište vrsta zabave, zatim 'opasne tipove', poput onih koji se fotografiraju s odrubljenim glavama, te idealiste ili humanitarce motivirane patnjama stanovništva. Zaposlenici programa Channel britanske vlade kažu da mnogi britanski borci tvrde da u trenutku odlaska u borbu protiv sirijskog režima nisu imali antizapadnjačke stavove, no boravak s tamošnjim skupinama često dovodi do radikalizacije.

I Maher kaže da dobar dio boraca s kojima je razgovarao tvrdi da im je namjera bila boriti se protiv režima Bašara al Asada, ali su na koncu završili u redovima ISIS-a jer ta organizacija radije prima strance od, primjerice, Al Nusre, koja je prema njima sumnjičava. On tvrdi i da su za radikalizaciju zaslužni i drugi faktori, poput činjenice da je ISIS ovladao konkretnim teritorijem i da je uspješan na terenu, jer 'svatko želi biti u pobjedničkom timu'. Važna je i 'glamurozna' prisutnost u društvenim medijima i autentičnost ISIS-a koja proizlazi iz važnosti Sirije u normativnoj islamskoj teologiji.

Stručnjaci nizozemskog Međunarodnog centra za protuterorizam pišu, pak, da na odluku o pridruživanju borbi i odabiru 'lokacije' uvelike utječu i praktične okolnosti, primjerice dostupnost nekog ratišta. Iako je, primjerice, u Maliju francuska vojska provodila žestoku intervenciju protiv islamista, zapadnih boraca tamo nema jer je u Mali teško doputovati čak i novinarima, što onda rezultira i manjom medijskom pokrivenošću. S druge strane, u Siriju se lako može doći avionskom linijom preko Turske, na čijoj granici terorističke skupine imaju uhodane prihvatne mreže, dok dostupnost informacija o patnjama sirijskog naroda, naročito sunita, od strane sekularnog autokrata nosi sa sobom izraziti emocionalni naboj kojemu su strani borci podložni.

Chams Eddine Zaougui, arabist i novinar flamanskog De Standaarda i povjesničar Peiter Van Ostaeyen također spadaju u skupinu analitičara koji tvrde da je udio zapadnih džihadista koji ostaju aktivni i nakon što se vrate u svoje zemlje izrazito mali. Oni spominju dokumentarne filmove nizozemske televizije u kojima su intervjuirani borci rekli da se nemaju namjeru vraćati u Nizozemsku, te da im je motiv za odlazak u Siriju bio isključivo masovno nasilje koje provodi Bašar al Asad. Zaougui i Van Ostaeyen također su mišljenja da je cilj ISIS-a isključivo konsolidacija vlasti na Levantu.

Ako i ne raspolažu točnim podacima o broju i sastavu stranih džihadista, obavještajni dužnosnici zapadnih zemalja složni su u jednome: najveća opasnost od ovih boraca sadržana je u činjenici da su oni državljani zapadnih zemalja, pa sa svojim pasošima mogu neometano putovati gdje god požele, pa tako i između Amerike i Europe. Neka vrsta dodatnog jačanja nadzora europskih građana stoga je poprilično izgledna, s obzirom na to da je još prošle godine devet članica EU-a zatražilo od Europskog parlamenta da podrži prijedlog o uspostavi zajedničke baze podataka o zračnim putnicima. Iako sve države takve podatke prikupljaju, Parlament je dosad oklijevao odobriti razmjenu informacija kako bi se zadržala kakva-takva razina zaštite osobnih podataka. U Bruxellesu su nedavno boravili predstavnici američkog FBI-ja i glavni državni odvjetnik Eric Holder, također s inicijativom o razmjeni podataka.

Osim što sve zemlje provode nadzor nad osumnjičenim džihadistima, od kojih je za mnoge jedina indicija boravak u nekoj od ključnih zemalja, britanska vlada u svibnju je donijela zakon kojim se omogućava da se takvim ljudima oduzme državljanstvo, što je već i učinjeno u 20-ak slučajeva. Pedesetak pasoša oduzela je i vlada Australije. U Kongresu SAD-a uskoro će se glasati o prijedlogu zakona da se predsjednika ovlasti da zabrani putovanje u zemlje koje predstavljaju prijetnju nacionalnoj sigurnosti, dok su se jedino Nizozemska i Danska odlučile za pristup reintegracije boraca u društvo.