Četiri moždana udara preživio je Stojan Kukić, povratnik iz Klasnića na Baniji. Posljednji od njih, prošle jeseni, u potpunosti ga je izmjenio i koje li ironije, vratio mu nadu u život i budućnost, na koju sada gleda sasvim drugim očima. Prva tri moždana udara zaredala su prije osam godina i svaki put bi Kukić bio spašen u zadnji trenutak. Svaki put prevezen je u sisačku bolnicu na vrijeme i zahvaljujući naporu liječnika, vlastitoj snazi i volji, bolest bi preživio bez ozbiljnijih posljedica. Svaki put bi se vratio svojoj kući u Klasniću gdje bi ga dočekala majka.
Zdravlje se nekako stabiliziralo i mogao je, pomalo, obavljati i poslove oko kuće, pa bi se moglo reći da su Kukići skromno, ali uspješno preživljavali s majčinom i njegovom mirovinom. Međutim, naopako je krenulo kad se majka teško razboljela, legla u krevet i Stojan, koliko god da je to želio, o majci više nije mogao skrbjeti na najbolji način. Nadležne službe smjestile su majku u dom za starije i nemoćne, što je financirano njenom cjelokupnom mirovinom, a kako to nije bilo dovoljno, ostatak je pao na teret Centra za socijalnu skrb.
Odlaskom majke iz kuće, život Stojana Kukića krenuo je nizbrdo. Mirovina od 1000 kuna nije bila dovoljna za pristojan život, plaćanje režija i posjete majci u Glinu, odlaske liječniku i plaćanje lijekova. Kako je u dobroj mjeri bio radno nesposoban, imanje je počeo zapuštati, nije mogao obrađivati vrt koji je njega i majku prehranjivao. Sječu drva u vlastitoj šumi morao je plaćati drugima, a o obradi zemlje nije bilo niti govora niti mogućnosti. Stojan je klonuo duhom, izgubio želju za životom i užasavao se svakog pogleda u budućnost koja je u njegovoj glavi bila, ne samo neizvjesna, već gotovo nikakva. U srce su mu se usadili zebnja i strah s kojima bi uvečer lijegao i ujutro se budio. Tako je bilo sve dok prošle jeseni nije doživio četvrti moždani udar.
Danas je u cijelom Klasniću tek nekoliko ljudi, jedan auto u voznom stanju, desetine kuća progutala je šuma, nema autobusnih linija. Prva ambulanta je u Glini, dvadesetak kilometara daleko
- Čuvao sam na livadi svoje tri ovce, na pašnjaku, nedaleko kuće, kada me pogodio još jedan moždani udar. Kako s tim imam iskustva, znao sam ga odmah prepoznati. Jedna strana tijela mi se oduzela i utrnula, glava zaboljela do neizdrživosti i stropoštao sam se na travu. Umjesto da se borim, kao i u prethodna tri udara, osjetio sam neko olakšanje jer mi je već bilo dosta mog bijednog života. Jednostavno sam se prepustio sudbini, okrenuo na bok, stavio jednu ruku pod glavu i čegao da umrem. Znao sam da me ovdje nitko neće pronaći i spasiti. Da sam pao posred ceste, satima me nitko ne bi primijetio jer je selo opustjelo, a promet je vrlo rijedak, a kamoli ovdje na pašnjaku, na rubu šume. Ubrzo sam izgubio svijest. Čini se da nije čeljadetu baš lako umrijeti i da taj trenutak on nikako ne može izabrati, kao što sam ja pokušao. Nakon par sati došao sam k sebi, ustao, skupio svoje dvije ovce i otišao kući, kao da ništa nije bilo. Niti sam išao doktoru, niti sam bilo kome što kazivao. Jednostavno sam nastavio živjeti. Za par dana posjetio sam majku, koja je još i dan danas u onom domu, sretan što me vidi živa, ali joj ništa nisam kazivao – prisjeća se Stojan Kukić.
Nakon tog događaja, Stojanovi pogledi na život i budućnost uveliko su se promijenili. Organizirao se s onim što ima, straha je nestalo i sve je nekako postalo ljepše i normalnije, kao nekada. Tada je Stojan s roditeljima u drvenoj obiteljskoj kućici živio život poput nekog junaka iz priča Branka Čopića.
- Bilo je to sretno djetinjstvo, a kasnije i život. Pohađao sam školu u Klasniću u kojoj je bilo i po više od stotinu učenika. Nekako sam se provlačio, u proljeće krao tuđe trešnje, virio kroz prozor kad su odrasli u kući, sa susjedima nešto slavili uz pečenku i rakiju, gutao svaku riječ i jedva čekao da porastem. Kasnije sam se zaposlio i sve je opet bilo dobro, priča Stojan.
Selo je bilo puno ljudi, mnogi su radili u Glini, na pilani, ciglani, željezari i drugdje. Poslije posla radili su na zemlji, držali stoku i nitko nije niti pomišljao da sve to može jednostavno nestati. Razmišljalo se kako će se Klasnić izgraditi i proširiti. Imali su poštu i trgovinu, razmišljali su o dječjem vrtiću, nekakvoj maloj tvornici za preradu mlijeka ili slično. Danas je u cijelom selu tek nekoliko ljudi, jedan auto u voznom stanju, desetine kuća progutala je šuma, nema autobusnih linija. Prva ambulanta je u Glini, dvadesetak kilometara daleko, a ono malo ljudi tako je staro i nemoćno da bi više trebali biti u ambulanti nego kod kuće. Baš kao i Stojanova majka.
Pred rat Stojan je otišao u Srbiju gdje se zaposlio na Banjici, a otac i majka ostali su u Klasniću. U Oluji su bježali glavom bez obzira i nakon brojnih peripetija završili kod Stojana koji ih je nekako smjestio. Sve što su imali i cijeli život stjecali, ostalo je na nemilost palikućama, lopovima svih vrsta i nacija. Iz Hrvatske su do Stojana i njegovih roditelja stizale svakakve loše glasine, no usprkos tome, Kukići nisu htjeli čekati, već su se se, uz pomoć UNPROFOR-a, već iduće, 1996. godine, vratili na svoje ognjište i nastavili živjeti.
Od Hrvatske vlade nisu dobili ništa, ali kuću je obnovio UNPROFOR, jer su se vratili među prvima. Otac je umro 2004. i Stojan je zatražio invalidsku mirovinu te se za stalno vratio kući u Klasnić kako bi brinuo o vremešnoj majci. Prije četiri godine majka je završila u domu za nemoćne, a Stojan, koji se nikada nije oženio, ostao je sam sa 900 kuna mirovine. Zaredali su moždani udari, prva tri Stojan jedva je preživio, četvrti nadživio i nekako dura dalje, bez straha i gorčine. Velika radost su mu dvije ovce na koje pazi, a još više se raduje njihovim dvama janjčićima koji se od njega ne razdvajaju. Više ne brine o budućnosti, siguran je u sebe i jedina mu je želja da majka još poživi, pa se možda jednoga dana i vrati kući.
