Prošlo je dugih 25 godina otkako su vojnici pod zapovjedništvom Tomislava Merčepa uveli teror u okolici Pakraca i od Pakračke Poljane napravili mučilište i gubilište za brojne Srbe iz toga kraja i druge nesretnike koje se onamo dovozilo iz Zagreba. Iako je tisak odmah izvještavao o zločinima, iako su za njih od početka znali policijski, pravosudni i politički dužnosnici, a o njima UN-u pisali međunarodni promatrači, hrvatsko pravosuđe tek je 2010. podignulo optužnicu protiv Merčepa, da bi suđenje započelo sljedeće godine. Nekadašnjeg savjetnika ministra unutarnjih poslova i zapovjednika postrojbe pričuvnog sastava MUP-a teretilo se da je odgovoran za hapšenje 57 osoba iz Zagreba, Kutine i okolice Pakraca te mučenje i ubojstva 43 osobe.
Suđenje je trajalo četiri godine, a polovica od oko 150 svjedoka saslušana je već u prvoj godini. Tada su sudom prodefilirali uglavnom pripadnici rezervnog sastava MUP-a koji nisu teretili optuženoga, ali i visoki politički i policijski dužnosnici s početka 1990-ih – Jarnjak, Domljan, Paraga, Gregurić, Vekić, Perković i Reljić – koji su naširoko pričali o karakteru rata, o tome kako je to bio obrambeni rat u kojem zločini nisu bili dio sustava. Međutim, kako u svom izvještaju o suđenju primjećuje pravni tim Documente, ‘karakter rata nije predmet sudskog postupka, pa ni komentari vezani uz rat i pojedine vojne akcije ne bi trebali biti dio suđenja’. Nakon prve godine sudskog postupka Merčep doživljava moždani udar, pa je pušten da se brani sa slobode. Potom se suđenje razvlači, a svjedoci se rijetko pozivaju.
Najvažniji preokret zbio se lanjskog ljeta, kada zagrebačko Županijsko državno odvjetništvo znatno mijenja sadržaj optužnice – Merčepa se više ne smatra odgovornim za hapšenja, mučenja i ubojstva, nego samo za nekažnjavanje vojnika kojima je zapovijedao, a koji su počinili ratne zločine protiv civila. Tužitelji tvrde da je i nakon ublažavanja optužnice pravna kvalifikacija djela ostala ista i da se Merčepa i dalje teretilo za ratni zločin, a izmjenu optužnice objašnjavaju ‘činjeničnim stanjem utvrđenim tijekom rasprave’. Drugim riječima, tužiteljima ni četvrt stoljeća nije bilo dovoljno da pronađu dovoljno dokaza i kvalitetnih svjedoka te ohrabre ljude koji su preživjeli torture da o tome otvorenije pričaju na sudu, pa je optužnica morala biti razvodnjena.
Merčep je ipak nepravomoćno osuđen na pet i pol godina zatvora. Zanimljivo je da je na kraju osuđen za to što nije spriječio nezakonita uhićenja 31 osobe, od kojih su ubijene 23. Činjeničnim opisom presude izostavljeno je još uvijek neidentificiranih 25 žrtava. Tijekom suđenja puno je vremena utrošeno na utvrđivanje je li Merčep uopće bio formalni zapovjednik vojnicima koji su počinili zločine. U obrazloženju presude predsjednik sudskog vijeća Zdravko Majerović kaže da je to nepobitno dokazano, direktno se obrativši Merčepu: ‘Da ste faktično zapovijedali tom postrojbom, da ste prema toj postrojbi imali odnos kakav ima formalni zapovjednik utvrđeno je iz iskaza niza svjedoka, koji su ispitani tijekom rasprave. Konačno, tijekom dokaznog postupka pročitani su i vaši intervjui davani u prvoj polovici 1990-ih godina, u kojima ste upravo sebe prikazivali kao zapovjednika te postrojbe.’
Sudac se posebno osvrnuo na zločin nad obitelji Zec, usporedivši svirepo ubojstvo 13-godišnje Aleksandre i njezine majke s ratnim stradanjima civila hrvatske nacionalnosti, posebno u Slavonskom Brodu, gdje je stradalo jako puno djece. Ipak, istaknuo je da između tih stradanja postoje bitne razlike: ‘Bitna je razlika u tome što su djevojčicu i njezinu mamu u Zagrebu ubili pripadnici postrojbe koji su u tom trenutku bili izvan kontrole sistema i zdravog razuma.’ Takvim objašnjenjem sudac zapravo daje za pravo političarima koji su svjedočili na suđenju, a koji su Merčepove ubojice prikazivali kao usamljene desperadose koji siju teror potpuno izvan okvira vremena u kojem se sve događalo. Štoviše, sudac Merčepu poručuje da je nereagiranjem na zločine ostao na ‘pogrešnoj strani povijesti RH’. Međutim, kada se pogleda kronologija slučaja Pakračka Poljana od 1991., može se postaviti pitanje gdje je granica između prave i ‘pogrešne strane povijesti’ o kojoj govori sudac kada osuđuje optuženog, ali brani službenu dogmu o Domovinskom ratu.
Naime, kada se zna da je ubojstvo troje članova obitelji Zec odmah bilo poznato kompletnom državnom vrhu, zajedno s predsjednikom Tuđmanom, i da je poduzeto sve da se taj slučaj zataška, postavlja se pitanje tko se još trebao pridružiti Merčepu na toj ‘pogrešnoj strani povijesti’. Podsjećamo, u Pakračkoj Poljani je još 1993. otkrivena masovna grobnica, no umjesto da su tada identificirani ubijeni, tijela su samo pregledana u bjelovarskoj bolnici, pa nakon nekoliko mjeseci ponovno vraćena u zemlju. Ekshumirana su opet 1995., no ni tada nije bilo identifikacije, nego su posmrtni ostaci premješteni na pravoslavno groblje u Kukunjevcu. Tek je 2010. Komisija za nestale po protokolu ekshumirala ostatke 19 osoba.
Sudac Majerović u obrazloženju presude kaže kako je Merčep trebao reagirati kao zapovjednik odmah nakon je čuo za ‘nepodopštine’ svojih podređenih, pa bi i ‘hrvatska povijest jednim dijelom izgledala bitno drugačije’. No prva šansa za popravljanje te povijesti propuštena je još 1992., nakon uhićenja 16 Merčepovih vojnika koji su u policijskoj istrazi pričali o počinjenim zločinima. Igor Mikola tada je detaljno opisivao kako je popise nepoćudnih odnosio izravno Merčepu: ‘Sve likvidacije su rađene po naređenju. Ništa nije moglo biti učinjeno bez zelenog svjetla. Likvidacije su uvijek bile noću.’ Miroslav Briševac još je 23. studenoga 1991. u zagrebačkoj policiji opisao ubojstvo 12 ljudi u selu Bujavici kraj Pakraca. Tek 1997., pošto je Miro Bajramović dao intervju ‘Feralu’, reflektori ponovno padaju na lica već pomalo zaboravljenih ‘junaka’. Bajramović je izjavio kako je osobno ubio 72 osobe i kako su ubijali većinom Srbe, ali i Hrvate. Nakon toga šokantnog priznanja je uhapšen, a režim je pokrenuo široku kampanju njegove diskreditacije, kojoj je na čelu bio tadašnji ministar unutarnjih poslova Ivan Vekić, koji je braneći Merčepa zapravo branio sebe.
Ipak, pod nesumnjivim utjecajem Bajramovićeva iskaza 1998. je podignuta optužnica protiv šestorice merčepovaca, no ona je rezultirala samo presudom Bajramoviću i Branku Šariću, koji su odmah pušteni na slobodu jer su kaznu odslužili u istražnom zatvoru. Na ponovljenom suđenju 2005. napokon dolazi do ozbiljnije presude: Munib Suljić osuđen je na deset, Siniša Rimac na osam, Mikola na pet, Bajaramović na četiri, a Šarić na tri godine zatvora. Pod pritiskom Haškog suda, na osječkom sudu na 15 godina zatvora osuđen je Tomica Poletto za sudjelovanje u ubojstvu desetero civila, a Željko Tutić na 12 godina za ubojstvo sedmero civila.
O žalbi na presudu Merčepu posljednju riječ imat će Vrhovni sud. Možda se sucima Vrhovnog suda kazna od pet i pol godina zatvora učini malom, no neće biti čudno ni ako se cijelo suđenje vrati na početak, u skladu s duhom vremena u kojem živimo. Tako bi se i Tomislav Merčep možda mogao naći na ‘pravoj strani povijesti’, zajedno s ostalim ‘zaslužnicima’ odgovornima za ovu višedesetljetnu pravosudnu farsu.
