>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Prava i kriva dezideologizacija

Prava teorija, kao antipod pukom znanju eksperata, proizvodi se s pozicije koja još ne postoji, već može biti produkt teorijske prakse i njezine refleksivnosti. I tu vidimo isti 'ontološki' položaj istinske teorije s jedne i političke prakse radničke klase s druge strane

Koliko smo puta čuli u dnevnopolitičkom diskursu kako neki problem valja dezideologizirati? Hoće se reći da na njega ne treba gledati u ključu dnevnih stranačkih borbi, već na duži rok. A onda to znači – onako kako o tome misle eksperti. A ne političari. Jer znanstvenici su navodno iznad ideologije. To gledište koje nekritički adorira znanost ipak često bude provaljeno jer se, nasuprot esencijalizmu ili pozitivizmu, ispostavlja da je i znanost pluralistička, da ne kažemo partijska stvar. Uostalom, zato javnost, ponajviše kada su u pitanju ekološke teme, traži očitovanje neovisnih stručnjaka. I rijetko vjeruje da oni uopće postoje. Da bi isto vrijedilo i za tzv. političke analitičare – i to ne samo u onom najvulgarnijem smislu, kako su neki od njih pristrani navijači konkretnih stranaka na vlasti ili u opoziciji, već da možemo razlikovati svjetonazorske liberale, konzervativce i ljevičare – to se teže probija. A jasno je i zašto. Jedna od glavnih funkcija vladajućeg diskursa jest da proizvodi jedinstvo. U najboljem slučaju, kao hegemoniju njemu odgovarajućih ideja. U najgorem kao, dugoročno neodrživu, nasilnu dominaciju svoga proizvedenog stava. Pa dokle ide, ide. Na nivou proizvodnje dnevnih 'vijesti' ideološka zadrtost, naročito ovdje dominantnog desničarenja, često u pojedinačnom slučaju, na kome se inzistira, ne traje dulje od nekoliko dana.

Očito je: ideologija i znanost – o novinarstvu tu ne treba više trošiti riječi – nisu antipodi. Donekle poseban i zanimljiv slučaj je spoznaja kako je pluralizam, istina, ušao u ovdašnju filozofiju, još puno prije stranačkog pluralizma, pa bi vrijedilo ispitati u kakvoj vezi stoje te pojave. Bilo kako bilo, naš početno postavljen problem kao zadatak i perspektiva, ako već ne kao loša beskonačnost, ostaje pred nama. A to znači da se pitamo kako, postupno ili skokovito, smanjivati ideološku i jačati pravu znanstvenu i filozofsku svijest, kao put prema svijetu u kojemu je sve više istine, a sve manje laži.

No – i to je uglavnom poznato – istina i laž su najgrublje postavljene opreke u suočenju s fenomenom ideologije. Uostalom, ne vrijedi li danas posvuda to da nas 'isuviše' medijaliziran svijet stalno vara istinom? Jer otvorena istina na jednom nivou najčešće služi samo skrivanju druge, više istine. Na jedan način lako je – kako to čini dobar dio vladinih i nevladinih organizacija – primjećivati nasilnost, isključivost i netoleranciju u dobrom dijelu svakodnevnih odnosa većine ljudi. Ono što je teže – a to bi morao biti sljedeći korak u analizi – jest p(r)okazati uvjete u kojima ti 'oštećeni' međuljudski odnosi postaju nužni. I još više. Prava dezidelogizacija počela bi tek u onome trenutku kada bismo, nakon uspješnog dokaznog postupka o tome što ljude nagoni u 'neprihvatljivo' društveno ponašanje, uspjeli sve uvjeriti da ono nije nužno. Ali da bismo bili uvjerljivi u tvrdnji kako recimo vjerska zatucanost nije nužna, morali bismo dobro iskoračiti iz svijeta kakav jest u imaginarnu konstrukciju jednog novog. To je npr. onaj višak koji postoji u pjesmi Johna Lennona 'Imagine'. A taj višak ukazuje na manjak. Manjak imaginacije u svijetu kakav jest. U svijetu npr. pozitivističkih znanosti eksperata i njihovog calcula s jedne i vjerske zatucanosti s druge strane. A sve to kao dvije strane istoga jednodimenzionalnog svijeta. Pa opet, ako je svijet jedan i ne postoje u njemu npr. dvije Hrvatske, onda se i imaginacija zameće u tom jednom te istom svijetu. No ona ga istovremeno i otvara. Čini ne-cijelim. Ona npr. nešto takvo kao što je društvo čini teorijskim.

I to je pozicija proletarijata. Inzistiranje na ne-cjelovitosti društva, na tome da budućnost nije ispisana i zatvorena knjiga, omogućuje otpor procesima dominacije i totalizacije društvenih odnosa. Omogućuje konceptualiziranje heterogenosti i proturječja u društvenim procesima. Tako biti na stajalištu proletarijata ne znači samo zauzimati se za ovo ili ono ljudsko i radničko pravo ovog ili onog empirijskog radnika sada i ovdje, iako, naravno, znači i to. Više od toga, to znači u analizu uvesti klasnu borbu. A to onda znači svijest o tome kako je interpretacija povijesnih praksi i njihovih učinaka dio tih procesa i praksi samih. Konkretnije, iskorištavanja ne bi bilo kada se iskorištavani, barem i najmanjim dijelom, sami ne bi dali iskorištavati.

To nam kaže naša marksistička teorija. A ako je tome tako, mora onda i sama naša teorija konceptualizirati svoje mjesto u klasnoj borbi. Ona se mora smjestiti na položaj s kojega je moguće vršiti interpretativnu i spoznajnu razgradnju, kao rastuću dezideologizaciju postojećeg društva. Mjesto s kojega teorija može analizirati iskorištavanje i društvenu ideologiju, koja to iskorištavanje prikriva, i samo je uključeno u klasnu borbu. I još apstraktnije: mjesto teorije u klasnoj borbi pripada onom klasnom sastavu koji u stvarnosti društvenih borbi još i ne postoji. Ali već može pripomoći stvarnoj uspostavi te klasne pozicije.

Prava teorija, kao antipod pukom znanju eksperata, proizvodi se dakle s pozicije koja još ne postoji, već može biti produkt teorijske prakse i njezine refleksivnosti. I tu vidimo isti 'ontološki' položaj istinske teorije s jedne i političke prakse radničke klase s druge strane. Jer i ova se izvršava s pozicije koju radnička klasa svojom klasnom borbom tek treba uspostaviti. To je paradoks, ili bolje dijalektika, proleterske 'svijesti'.

Posebnost kapitalističkog načina proizvodnje sastoji se u tome da on proizvodnju viška vrijednosti ne predstavlja kao iskorištavanje. Dapače, svim mjerama štednje usprkos, a o zakonskom kršenju radničkih prava da i ne govorimo, vladajuća ideologija uvijek pokušava i uglavnom uspijeva pokazati postojanje ekvivalentne razmijene u sferi cirkulacije. Ispada: baza društvene reprodukcije je poštena plaća za pošten rad. Makar se to u tzv. društvenoj stvarnosti drugačije negoli ideološki ni povećalom ne može pronaći. U sferi proizvodnje se pak vladajući odnosi prikazuju kao podređenost tehničkim zahtjevima radnog procesa, a ne kao ono što oni zbiljski jesu. A to znači oduzimanje dijela novostvorene vrijednosti neposrednom proizvođaču na podlozi odnosa osobne ovisnosti. Ta osobna ovisnost nije – pokazali su to i povijesni socijalizmi – ovisnost od kapitalista kao klase (jer njih se početno uspješno odstranilo), već od kapitala samog. Taj je s vremenom uspio ne samo stvoriti novu socijalističku protoburžoaziju, već i pomoću kontrarevolucije 1990-ih dobrano zamijeniti ideološku podlogu legitimnosti vlasti. Jer dok su u socijalizmu vladajući slojevi osiguravali kakvu-takvu društvenu sigurnost i solidarnost, ideološka podloga suvremenog kapitalizma postalo je iskorištavanje samo.

Tako početno pitanje o nužnosti dezideologizacije zato sada glasi: što želimo dezideologizirati? 'Prirodnost' iskorištavanja, kako se taj diskurs kroz tezu o nužnosti vlasti eksperata u nas upotrebljava? Ili 'prirodnost' borbe protiv eksploatacije, kako se ona nadaje nama na ljevici? A što se ne može ostvariti bez prethodnog kritičkog prolaženja kroz pustinju nama već stranih ideologija. U toj maloj razlici sadržana je i razlika između vladajuće (političke) ekonomije i njezine kritike. Ali i između vladajuće građanske filozofije i njezine kritike.

1/1