Bit će ubrzo dvije godine otkako je Kolinda Grabar-Kitarović izabrana za predsjednicu Republike, a da nije niske nevjerojatnih verbalnih gafova i serije teških političkih promašaja, koji su se zgusnuli u proteklih nekoliko dana i tjedana, saldo njezinog dosadašnjeg predsjednikovanja sveo bi se na marketinški kreiranu iluziju da predsjednica čini nešto u interesu građana tako što se trudi biti sveprisutna i tako što poduzima samo one akcije koje će joj podići osobnu popularnost ili barem neće dodatno ugroziti njezin nagriženi rejting. Da nije izjava s ruba pameti i teškog glavinjanja u područjima u kojima ima kakve-takve ovlasti – u obrani, sigurnosnim poslovima i vanjskoj politici – političku ulogu predsjednice Grabar-Kitarović moralo bi se okarakterizirati sasvim izlišnom. Ovako, njezino djelovanje na predsjedničkoj funkciji jest štetno i jest školski primjer nedoraslosti, ali nije izlišno, jer otkriva dubinu bijede koja je dohvatila ovdašnju politiku na najvišim pozicijama.
To je jedini politički koncept kojim predsjednica raspolaže: ignoriraj ono što ne želiš čuti, zaboravi ono što ti se ne sviđa i ne obaziri se na istinu i zdrav razum, već uporno idi dalje, ne daj se smesti
Predsjednica Republike kontinuirano – a naročito u posljednjih mjesec dana – izaziva političke i diplomatske konflikte i prakticira totalnu ogluhu kad je riječ o odjeku njezinih, ničim izazvanih, zalijetanja u problematiku koja je nešto kompleksnija od istrage o tome kako se nekoliko čokoladica srpske proizvodnje našlo u paketićima koje je ona, hrvatska predsjednica, dijelila hrvatskoj djeci iz dubrovačkih vrtića na Dan dubrovačkih branitelja, zajedno sa svojom potpisanom fotografijom. Evo kako izgleda strategija ogluhe na konkretnom primjeru koji se, inače, odigrao u ista ona dva dana, 6. i 7. prosinca, tokom kojih je Grabar-Kitarović dijelila čokolade i potom se ispričavala zbog mrskog slatkiša u poklon-paketićima te obećavala da se to nikad više neće ponoviti. ‘Moramo svi pogledati istini u oči i suočiti se s trendovima koji dolaze, uključujući i povratnike iz tzv. Islamske države, iz borbi u Iraku i Siriji. Njih je nekoliko tisuća već, a ne može se zanemariti ni utjecaj nekih drugih država’, komentirala je predsjednica članak ‘Večernjeg lista’ u kojem se, na osnovu navodnih izvještaja obavještajnih službi, napuhuje porast islamskog ekstremizma i porast broja potencijalnih islamskih terorista u Bosni i Hercegovini.
Reagirali su član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović i ministar sigurnosti BiH Dragan Mektić. Iznijeli su precizne podatke: ukupno se na sirijsko-iračkom ratištu, u jedinicama ISIL-a, borilo 226 punoljetnih državljana Bosne i Hercegovine, trenutno ih je ondje 115, poginulo ih je 65, dosad se u Bosnu vratilo 46 bivših boraca Islamske države, od čega ih je 20 već osuđeno na zatvorske kazne, a protiv 26 osoba vode se postupci. Kako je reagirala hrvatska predsjednica u suočenju s činjenicom vlastite neupućenosti u ono o čemu govori? ‘Nećemo se prepucavati preko medija i oko brojeva, ovo su preozbiljne teme za sigurnost Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Dovoljna je jedna osoba da napravi problem.’ To je ta infantilna strategija: bez ikakve vidljive potrebe i razloga iznijeti potpuno pogrešne podatke i sasvim promašene zaključke, a onda se praviti kao da ništa nije bilo ili odgovornost za prepucavanje suptilno pokušati svaliti na drugu stranu. To je jedini politički koncept kojim raspolaže Kolinda Grabar-Kitarović: ignoriraj ono što ne želiš čuti, zaboravi ono što ti se ne sviđa i ne obaziri se na istinu i zdrav razum, već uporno idi dalje, ne daj se smesti, novom porcijom štete i ispraznog podilaženja masama prekrij jučerašnje gafove, neznanje i logičke sudare.
Jedino od čega Kolinda Grabar-Kitarović nije odustala u protekle dvije godine jest relativizacija ustaštva i zločinačkog karaktera Nezavisne Države Hrvatske
Ovaj model političkog ponašanja, naravno, nije ograničen samo na gospođu Grabar-Kitarović: na tom ignorantskom tragu je i prošlotjedni istup premijera Andreja Plenkovića, koji je na novinarsko pitanje o prekonoćnom narastanju državnog proračuna za iznos što se kreće između dvije i pol i pet i pol milijardi kuna, ovisno o tome kako se računa, odgovorio da novinar može pričati o kvaliteti proračuna tek kad se, poput premijera, kandidira na izborima i odnese pobjedu, a dotad mu je šutjeti i nekritički isporučivati javnosti premijerove odluke i poteze. Iako nema sumnje da mnogi domaći političar razmišlja slično Plenkoviću, dosad je samo zagrebački gradonačelnik Milan Bandić bio toliko transparentan u iznošenju svog nakaradnog poimanja izbora i demokracije.
Od prvog dana predsjedničkog mandata gospođa Grabar-Kitarović ne radi ništa drugo nego vodi kampanju za drugi mandat, nastojeći stvoriti dojam o svojoj neopisivoj važnosti: sve što poduzima u funkciji je tog cilja i tog dojma. Politički sadržaj koji pritom proizvodi rezultat je lutanja i predsjedničinih trenutačnih političkih potreba i interesa te trenutačnih okolnosti. U prvoj godini njezinog mandata, dok je u Banskim dvorima sjedio premijer Zoran Milanović, Grabar-Kitarović je svoju politiku bazirala na konfrontaciji s Vladom po svaku cijenu – od bizarnih momenata, poput pozivanja Milanovića da podnese ostavku i zaboravljanja vlastitog predizbornog obećanja o iseljenju iz kompleksa na Pantovčaku, do ozbiljnih pitanja, kao što je bilo proorbanovsko postavljanje u izbjegličkoj krizi i svesrdna podrška političkim akcijama braniteljskog šatora u Savskoj cesti. Predsjednica je, zapravo, aktivno sudjelovala u rušenju Kukuriku vlade za račun povratka HDZ-a na vlast, u čemu se uspjelo potkraj prošle godine. Sretna okolnost za predsjednicu bila je u tome što je prva vlada HDZ-a i Mosta bila nestabilna, što je šef HDZ-a Tomislav Karamarko bio iznimno politički netalentiran i suštinski nezainteresiran za išta konstruktivno, i što je premijer Tihomir Orešković bio politički nejak, pa je ona mogla zapasati veći utjecaj nego što joj pripada.
Taj prošireni utjecaj, međutim, nije koristila za pružanje otpora desnom radikalizmu HDZ-a i vlade, upravo suprotno, aktivno je sudjelovala u javnom raspirivanju nacionalističke histerije. Ako ostavimo po strani političku praksu Karamarka i raznih njegovih hasanbegovića, programatski tekst te politike objavila je upravo predsjednica Republike. Bilo je to pismo saborskom zastupniku Samostalne demokratske srpske stranke i predsjedniku Srpskog narodnog vijeća Miloradu Pupovcu. ‘Želim biti vrlo jasna: onako kako treba osuditi postupke koji su upereni protiv ravnopravnosti, sigurnosti i dostojanstva političkih, etničkih i drugih manjina u Hrvatskoj, tako treba osuditi i sve postupke koji vrijeđaju hrvatski narod i bilo koju većinsku zajednicu. Snošljivost pretpostavlja uzajamnost uvažavanja i poštovanja. Stoga se očite provokacije i vrijeđanje nacionalnih osjećaja hrvatskoga naroda i goleme većine hrvatskih državljana koji vole svoju zemlju ne mogu nazivati ‘performansima’, ‘novinarskim’ ili ‘umjetničkim slobodama’ ili ‘satirom”, napisala je Grabar-Kitarović u svom februarskom manifestu straha i terora u kojem je centralna teza ono o čemu ne prestaju kukati i jaukati ugledni nacionalni mislioci poput Željka Glasnovića, Velimira Bujanca i Steve Culeja: većina se može osjetiti ugroženom od jedne manjine – ili manjina – i tada ima pravo pronaći adekvatan način da se riješi osjećaja ugroženosti.
Utjecaj je iskoristila samo da bi, iz nikad objašnjenih privatnih razloga, iznudila smjenu ravnatelja Sigurnosno-obavještajne agencije Dragana Lozančića, i da bi uspostavila dominaciju u području vanjske politike, a dominaciju je uspostavljala forsirajući, mimo Vlade i Ministarstva vanjskih poslova, sasvim neartikulirani projekt ‘Uspravnica Jadran – Baltik’ koji je trebao – u polju sigurnosti, energetike i politike – povezati Litvu, Letoniju, Estoniju, Poljsku, Češku, Slovačku, Austriju, Mađarsku, Sloveniju i Hrvatsku. Zamisao je, naravno, bila američka i smisao joj je bio proturuski, a glavna promotorica bila je hrvatska predsjednica: nikom drugom valjda nije ni palo na pamet da zbog nekog naivnog i maglovitog vašingtonskog plana istrčava u prve redove sukoba s Moskvom. Uspravnica se vrlo brzo pretvorila u vodoravnicu i više je se ne sjeća ni njezina najvatrenija lobistica; o američkoj administraciji da i ne govorimo. Predsjednica se toga više ne sjeća, pa te blamaže i tog poraza kao da nije ni bilo.
Kad su propale i uspravnica i Oreškovićeva vlada, glavinjajuća Grabar-Kitarović najednom odlučuje da se fokusira na odnose sa Srbijom. U lipnju ove godine, opet mimo ionako tehničke vlade, potpisala je u Subotici s premijerom Srbije Aleksandrom Vučićem Deklaraciju o unapređenju odnosa i rješavanju otvorenih pitanja. Taj i inače prilično bezvrijedni dokument predsjednica je ovih dana i dodatno obezvrijedila: em tragikomičnom istragom i ispričavanjem zbog podmetnutih srpskih čokoladica, em otvorenom podrškom hrvatskoj blokadi pristupnih pregovora Srbije i Europske unije u poglavlju o obrazovanju i kulturi.
Tu svoju vanjskopolitičku ekskurziju u Srbiju, kao i one prethodne, hrvatska je predsjednica zaboravila kad je za predsjednika vlade izabran Andrej Plenković, a za ključne kreatore vanjske politike Davor Božinović, šef premijerovog kabineta, i Davor Ivo Stier, ministar vanjskih i europskih poslova. Grabar-Kitarović smjesta se priklonila politici fokusiranja na Bosnu i Hercegovinu te politici javnog suprotstavljanja širenju ruskog, a donekle i turskog utjecaja u ovom dijelu Europe, ponajprije opet u Bosni i Hercegovini. I ne samo da se priklonila toj politici, nego je ubrzo postala veći papa od pape. Svako malo govori o unutrašnjem ustrojstvu Bosne i Hercegovine, s jasnim aluzijama na nužnost uspostave hrvatskog entiteta. Sve češće govori i o pogubnom uplivu Rusije na političke i sigurnosne prilike u regiji. Evo i jedne i druge teme u njezinom intervjuu za Defense News krajem studenoga: ‘Bosna i Hercegovina nestabilna je zemlja i još uvijek nije potpuno politički emancipirana. Nedavni referendum u Republici Srpskoj bio je tek prvi korak za potencijalni niz referenduma, pa čak i o neovisnosti Republike Srpske. To bi sigurno stvorilo mogućnost za novi konflikt, a s obzirom na to da je Rusija uključena u hibridno ratovanje te da postoje snažne veze između Milorada Dodika i Rusije, tu bismo onda imali ruski utjecaj kroz oružje, taktiku, obavještajni rat informiranjem i dezinformiranjem.’ Premda se čini da je predsjednica, nakon skoro dvogodišnjeg lutanja, konačno našla sebe barem u vanjskoj politici, ne bi bilo nikakvo iznenađenje da se uskoro dogodi neki novi zaokret, ako tako zaištu moćni saveznici.
Jedino od čega Kolinda Grabar-Kitarović nije odustala u protekle dvije godine jest relativizacija ustaštva i zločinačkog karaktera Nezavisne Države Hrvatske. ‘Ne mogu se miješati u rad lokalne samouprave. To treba riješiti cjelovito, moja stajališta o obilježjima bilo kojih totalitarnih režima su poznata, ali to treba regulatorno riješiti’, izjavila je istog onog dana, 6. prosinca, kad je dijelila svoje slike i hrvatsko-srpske čokolade djeci iz dubrovačkih vrtića, a na molbu da prokomentira postavljanje spomen-ploče s uklesanim ‘Za dom spremni’ jedanaestorici poginulih pripadnika HOS-a u Jasenovcu, u blizini područja na kojem je – pod parolom ‘Za dom spremni’ – djelovao ustaški koncentracijski logor tokom Drugog svjetskog rata. Može se miješati u sve i svašta, no ne može u rad lokalne samouprave, naročito ako se radi o Općini Jasenovac, zato što ne želi prestati koketirati s proustaškim sentimentima i biračkim tijelom koje uzgaja takva politička čuvstva. Jednak otklon od svih totalitarizama, što je aktualna ideološka mantra svih poluga vlasti u Hrvatskoj, samo je zgodna lozinka za umanjivanje ustaškog zla. Ta lozinka otvara vrata mraku na čije okrilje računa Kolinda Grabar-Kitarović u pohodu na drugi mandat, pohodu koji traje već nepune dvije godine.
