Novosti

Kultura

Predstava Folk Acts u Zagrebačkom kazalištu mladih: 

Ova neuspješna priča o turbofolku i životu izvođača na sceni podsjetila nas je da su se ovom temom bavili autori poput Jagoša Markovića, Tomaža Pandura, Sulejmana Kupusovića i Olivera Frljića, no tek je ovaj posljednji uspio nešto suvislo od toga napraviti u slavnoj predstavi "Turbofolk", jer se u njoj nije bavio muzikom nego međuljudskim odnosima u kojima su novokomponirani narodnjaci tek muzički izraz historijske pomahnitalosti koja povremeno zahvaća južnoslavenske narode

S9lmz31fsfk86xm2z8qzyuzp9rg

Teško bismo najnoviju izvedbu u Zagrebačkom kazalištu mladih mogli nazvati kazališnom predstavom, s obzirom na to da u njoj autentična pjevačica narodne muzike, Višnja Vitas, priča o vlastitom životu, profesionalna glumica Nataša Dangubić pjeva narodnjake, dok publika sjedi u foajeu teatra za stolovima, a hostese je poslužuju crnim vinom. Kada se bolje pogleda, radi se o performansu pod nazivom "Folk Acts" u režiji Saše Božića i Petre Hrašćanec, koji je bio motiviran željom da se ispitaju različiti tipovi scenskih izvođača, specifičnost njihova posla, nivo opterećenja, radosti i strahova... Bila je to uzbudljiva namjera da se za temu kazališne priče uzmu narodnjaci i osobne ispovijedi onih koji svake večeri izlaze pred publiku, no kakva je bila izvedba?

Mora se reći da je publika od početka bila zbunjena čudnom montažom predstave u kojoj je izvođačica narodne muzike djelovala prirodno i spontano, pričajući kako uživa u onome što radi, dok je glumica govorila iz svoje "uloge", igrajući frustriranu profesionalku koja radi ono što joj kažu i rinta za ono što je zapravo opterećuje. Zašto i Nataša Dangubić nije mogla govoriti u nekoj vrsti talk-showa o svom stvarnom profesionalnom životu, nije jasno. Tako je njezina gluma, kao kontrapunkt autentičnoj pjevačici, djelovala kao pretjerivanje, šmira i prenemaganje, a ne kao stvarni scenski događaj. Nadalje, i jedna i druga izvođačica radile su neke čudne radnje: neprestano su sklanjale scenografiju s improvizirane pozornice, iako predstava započinje kao neka vrsta najave nastupa u kojoj izvođačice u tipičnoj maniri počinju komunicirati s publikom i pjevati između stolova. Poanta tog raspremanja bilo je simboličko ogoljivanje izvođača, trenutak kada ostaje sam sa sobom i istinom svoga posla, ali taj je trenutak, nažalost, u ovoj predstavi izveden prilično nemušto. Kada izvođačice konačno ostanu same na potpuno praznoj sceni, počinju isprekidano pjevati, a ne zna se pjevaju li to jedna drugoj, same sebi ili publici. Ironijski se spominje i teorijska literatura o turbofolku, iako to prolazi bez ikakve oštrice i poante. Konačno, predstava završava okljaštreno, bez nekog logičnog kraja, kao da je netko ugasio svjetlo...

Ova neuspješna priča o turbofolku i životu izvođača na sceni podsjetila nas je da su se ovom temom bavili autori poput Jagoša Markovića, Tomaža Pandura, Sulejmana Kupusovića i Olivera Frljića, no tek je ovaj posljednji uspio nešto suvislo od toga napraviti u slavnoj predstavi "Turbofolk", jer se u njoj nije bavio muzikom nego međuljudskim odnosima u kojima su novokomponirani narodnjaci tek muzički izraz historijske pomahnitalosti koja povremeno zahvaća južnoslavenske narode. Pošteno rečeno, redatelj Saša Božić napravio je puno uspješniju predstavu na sličnu temu, pod nazivom "Born to Please", prije nekoliko mjeseci u Teatru &TD. U njoj je Nataša Dangubić nastupila u identičnoj ulozi frustrirane scenske interpretatorice, a čitava izvedba, u kojoj su se u odličnim kreacijama pojavili i Ivana Krizmanić, Jerko Marčić i Marko Jastrevski, bila je vrlo uspješna komična etida na temu ljudske potrebe za pažnjom i želje za uspjehom.

Predstava u ZKM-u "Folk Acts" na indirektan način ukazuje na još jednu činjenicu vezanu uz turbofolk: ovaj muzički pravac, kao neka vrsta socijalnog korova, toliko je žilav i neumoljiv da mu se praktički ne može naškoditi nikakvim naknadnim analizama i kritikama. Taj intelektualizam glavna je mana ove izvedbe koja je, umjesto da bude odigrana kao dokumentarna priča o krvi, znoju i suzama ljudi koji izlaze na scenu, otišla u pravcu neke visokoparne slagalice koju nitko nije razumio.

Kultura

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više