>

novosti logo

Premijer bez portfelja

Sastav Vlade rezultat je unutarstranačkih kompromisa, vraćanja dugova onima koji su podržali Plenkovića za šefa HDZ-a i njegovog pristanka na kadrovske sugestije uskog kruga ljudi kojima nije mogao kazati ‘ne’. Premijer je posvećen tome da kupi vlastitu bezbrižnost i da se u što većoj mjeri liši tereta odlučivanja, naročito u delikatnim pitanjima

Za razliku od Zorana Milanovića, koji je katkad svojim reakcijama znao proizvesti slučaj i problem i ondje gdje ga realno nije bilo ili ga nije trebalo biti, novi premijer Andrej Plenković ponaša se i ponašat će se kao da se ne događa ništa čak i onda kad je svakome jasno da traju sukobi i da se odvijaju drame. Flegmatičnost i anestetičko javno djelovanje, ovisnost o traženju srednjeg i kompromisnog puta te pospremanje pod tepih svega što miriše na unutrašnju konfrontaciju – to su ključni sastavni elementi Plenkovićeve političke prakse, jer je narcisoidni premijer i šef HDZ-a ponajprije posvećen tome da kupi vlastitu bezbrižnost i da se u što većoj mjeri liši tereta odlučivanja, naročito u delikatnim pitanjima. Odlučivanje, naime, često podrazumijeva zamjeranje i rizik, a Plenkovićeva je strateška orijentacija nezamjeranje, netalasanje, izgovaranje zamagljujućih ispraznosti, kupovanje mira i uvjeravanje javnosti da je sve u redu, da se sve događa u skladu s nepoznatim hodogramima, da nema nikakvog razloga da se građani uznemiravaju i da novinari puno zapitkuju. U tome će, sva je prilika, imati naklonost glavnih medija, no takva orijentacija rizik je sama po sebi, jer dugoročno znači sijanje mina u području premijerskog autoriteta: te mine mogu ostati trajno neaktivirane, ali se na njih može i nagaziti, i to kad se čovjek najmanje nada.

Prilično je nejasno tko će biti kreator centralnog gospodarskog smjera: zagovornica neoliberalne doktrine Martina Dalić, ili Goran Marić, čovjek koji se zalaže za aktivniju ulogu države u svim aspektima nacionalne ekonomije, ili možda ministar rada i mirovinskog sustava Tomislav Ćorić, ili pak ministar financija Zdravko Marić

Što se tiče sastavljanja Vlade, premijer je u samo jednoj odluci pokazao čvrstinu i odlučnost, a to je izostavljanje donedavnog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića i imenovanje Nine Obuljen-Koržinek na njegovu funkciju. U Hasanbegovićevu korist a protiv nove ministrice, navodnog lijevog uljeza u HDZ-ovim redovima, agresivno je agitirala skupina ratnih veterana i stradalnika uz pridružene medijske bojovnike iz Karamarkova legla – od Velimira Bujanca, Tihomira Dujmovića, Igora Peternela i Josipa Jurčevića do uredničko-suradničke mreže Hrvatskog tjednika, Maxportala i sličnih zagovornika vulgarnog i nasilničkog hrvatstva. Plenković nije podlegao domoljubnom reketu zato što on nije tvrdoglavi politički fatalist poput Tomislava Karamarka, pa mu je izuzetno važno što se o njemu govori u Bruxellesu, Berlinu, Washingtonu i po veleposlanstvima u Zagrebu, ali je odmah pokušao učiniti ustupak i odobrovoljiti vječno ljutitog Hasanbegovića i njegove obožavatelje: bivšem ministru ponudio je mjesto predsjednika parlamentarnog Odbora za kulturu i znanost, odnosno da bude nekovrsni ministričin nadzornik. Hasanbegović ga je, međutim, glatko odbio, jer očito ne spada u ljude koji se vode pregovaračkim geslom ‘tražiš vola, dobiješ pola’, a Plenković s takvima voli najviše poslovati. Takav je primjerice Miro Kovač, koji se tjednima grčevito borio za očuvanje funkcije ministra vanjskih poslova, da bi se onda zadovoljio položajem šefa saborskog Odbora za vanjsku politiku.

Slučajevi ministara Olega Butkovića i Gorana Marića razotkrivaju da novi premijer, osim sklonosti da popuštanjem i udovoljavanjem prohtjevima kupuje unutarpartijsku i unutarkoalicijsku tišinu, nije ni izbliza onako temeljit i sistematičan kakvim se želi predstaviti. Dan-dva prije objave kadrovskog sastava Vlade, Butković jedva da je bio u Plenkovićevim kombinacijama, a ako je i bio, sigurno mu nije bilo namijenjeno Ministarstvo pomorstva, prometa i infrastrukture, u koje ga je početkom godine posadio Karamarko. Taj važni resor, nakon što mu je propala ambicija da bude ministar gospodarstva i nakon što je odbio neka manje važna ministarstva, bio je prihvatio Goran Marić, a Butkovića se htjelo zbrinuti u Ministarstvu turizma. E, onda je nezadovoljni Butković pokrenuo lobističku akciju, u kojoj je centralnu ulogu preuzela njegova kućna prijateljica Kolinda Grabar-Kitarović, pa je Plenković naglo odlučio ostaviti predsjedničinog miljenika u fotelji u kojoj ga je i zatekao, što je opet otvorilo probleme s hirovitim zanovijetalom Marićem.

Nekoliko sati prije predstavljanja Vlade u Saboru, Marić je slovio za ministra bez portfelja, ali on za to nije htio ni čuti: inzistirao je na konkretnom ministarstvu, pa mu je premijer, na kraju, poklonio Ministarstvo državne imovine, ne obazirući se na svoja obećanja da će njegova Vlada biti brojčano manja od prethodnih i ne nalazeći za shodno da objasni kakva je to sistematičnost i serioznost premijera koji doslovno u zadnjim minutama otkrije nužnost formiranja čitavog novog megaministarstva s vrlo mutnim ovlastima i nejasnim poljem djelovanja. Doduše, nitko nije naročito ni inzistirao na tom pitanju.

Čime je to Goran Marić toliko zadužio Plenkovića da mu je morao izmisliti resor, koji bi, inače, mogao samo unositi pomutnju u vođenju državne ekonomske politike, jer tko će, na primjer, imati glavnu riječ oko INA-e: Ministarstvo zaštite okoliša i energetike, na čelu s Mostovim Slavenom Dobrovićem, Marićevo Ministarstvo državne imovine ili potpredsjednica Vlade i ministrica gospodarstva Martina Dalić? Marić ga je zadužio time što je među prvima podržao njegovu, Plenkovićevu, kandidaturu za predsjednika HDZ-a, ali to je – kao i Damir Krstičević, novi potpredsjednik Vlade i ministar obrane – učinio zato što ga je Karamarko svojedobno bio zapostavio pri raspodjeli funkcija. Goran Marić, osim toga, nije pretjerano utjecajan u HDZ-u, to jest nije toliko utjecajan da bi njegovo karijerno nezadovoljstvo moglo potaknuti bunt desnog ili bilo kojeg drugog krila stranke: uostalom, je li se išta dogodilo kad ga je Karamarko isključio iz svojih kadrovskih kombinacija?

Igra slučaja, splet nesretnih okolnosti i kompromisno gašenje potencijalnih unutarstranačkih požara, dakle, diktirali su sastav dobrog dijela Vlade, a takvim pristupom popustljivi i glavinjajući premijer, koji nastoji ostaviti dojam da sve drži pod kontrolom, postigao je to da na čelnim položajima dvaju važnih ministarstava ima dvojicu ljudi u koje nema mnogo povjerenja, što ta dvojica, Oleg Butković i Goran Marić, dobro znaju i ponašat će se u skladu s time. Martina Dalić? Ni ona nije bila Plenkovićev izbor. Ona se u Vladu uspjela ubaciti zahvaljujući lobiranju svog prijatelja Davora Božinovića, najpovjerljivijeg premijerovog suradnika, šefa njegovog kabineta. Dalić se žarko željela naći u Plenkovićevoj vladi, a premijer nije mogao odbiti Božinovićev prijedlog, premda je prilično nejasno tko će biti kreator centralnog gospodarskog smjera. Martina Dalić, zagovornica neoliberalne doktrine i neprikrivena zastupnica krupnog kapitala, ili Goran Marić, čovjek koji se zalaže za snažniju i aktivniju ulogu države u svim aspektima nacionalne ekonomije – od upravljanja imovinom do monetarne politike, ili možda ministar rada i mirovinskog sustava Tomislav Ćorić, jedan od autora HDZ-ovog gospodarskog programa koji se, također, nadao funkciji ministra gospodarstva i kojeg je Karamarko već bio izigrao, pa mu se sad moralo naći neko mjesto, makar sasvim neadekvatno, ili ministar financija Zdravko Marić, čovjek o čijem shvaćanju ekonomije dovoljno govori to što je u Vladu došao iz uprave koncerna Agrokor Ivice Todorića?

Za razliku od donedavnog ministra obrane Josipa Buljevića, ministra turizma Antona Klimana i još nekolicine ljudi koje je Plenković otpisao zbog bliskosti s bivšim predsjednikom HDZ-a, Zdravku Mariću oproštena je i zaboravljena vrlo istaknuta uloga u Karamarkovoj operaciji rušenja vlade Tihomira Oreškovića, operaciji koju je Plenković više puta javno osudio. Podsjetimo, Marić je pristao biti mandatar Karamarkove vlade s ‘presloženom parlamentarnom većinom’, no taj manevar je neslavno okončan. Mariću je to oprošteno i zaboravljeno ponajprije stoga što je Todorićev čovjek i nije ga mudro dirati, a onda i stoga što se pokazao kompetentnim i odgovornim ministrom, premda se takvih kao što je on može naći u izobilju. No premijer je sam sebi postavio minu puštajući ministru financija i njegovom timu neidentificiranih stručnjaka da sastave plan porezne reforme. Porezna politika jedno je od najvažnijih političkih pitanja, pogotovo ako se njome udara na najsiromašnije i najmanje zaštićene, pa premijer koji zna što hoće ne prepušta kreiranje novog poreznog koncepta isključivo financijskim stručnjacima i Todorićevom čovjeku. Već je sad jasno da HDZ-ovi partneri iz Mosta, poput velikog dijela javnosti, nisu oduševljeni uratkom Zdravka Marića i, poznajući Plenkovićev model operiranja, mogu se očekivati modifikacije, ublažavanja i različiti ustupci, a to je kilometrima daleko od ikakve sustavnosti i znanja o tome što i kako treba učiniti. To je najobičnija improvizacija i prepuštanje slučajnosti, što nam se PR-metodama žele prodati kao ozbiljno i racionalno političko upravljanje.

Ministar znanosti i obrazovanja Pavo Barišić prva je mina koju je predsjednik Vlade postavio samome sebe i na koju je odmah nagazio, zasad bez trajnijih posljedica. Otkud Plenkoviću Barišić? Što ga je nagnalo da imenuje čovjeka kojeg se sumnjiči za plagiranje znanstvenih radova i za financijske marifetluke, a kojem je u Novostima dokazano i nekritičko divljenje liku i filozofskom djelu Julija Makanca, jednog od glavnih ideologa ustaškog pokreta? Premijera i Barišića povezuje članstvo u Hrvatskoj paneuropskoj uniji i povezuje ih zajednički prijatelj Vladimir Šeks, Plenkovićev savjetnik, ali čini se da je presudno bilo udovoljavanje željama i interesima Katoličke crkve, koja na mjestu rektora Zagrebačkog sveučilišta već ima svog čovjeka Damira Borasa, Barišićevog svjetonazorskog i političkog istomišljenika. Najvjerojatnije je da je i Lovro Kuščević uspio zadržati fotelju ministra graditeljstva i prostornog uređenja zahvaljujući zagovoru Crkve. Potpredsjednik Vlade i ministar vanjskih poslova Davor Ivo Stier u Vladu nije ušao po crkvenoj liniji, no nema sumnje da je dotični viđeniji pripadnik družbe ratobornih križara, koji civilizacijska dostignuća hoće zamijeniti vjerskim dogmama.

Andrej Plenković po svom habitusu ne pripada krugu nabrijanih konzervativaca i ne dijeli njihova uvjerenja. Kao i u svim drugim delikatnim kadrovskim i društvenim pitanjima, premijer će se, međutim, uputiti srednjim putem, nastojeći pomiriti nepomirljivo, to jest vrijednosti hrvatskog Ustava i ono što poželjnim društvenim vrijednostima smatra Željka Markić i njezina uporna sljedba. Pritom će relativno moderno koncipirana kurikularna reforma biti prvom žrtvom. Vjerojatno ne i jedinom.

Što ako u BiH bude podignuta optužnica protiv Krstičevića?

Hapšenje umirovljenog generala HVO-a i HV-a Đure Matuzovića i još devetorice bivših pripadnika HVO-a iz Orašja u bosanskoj Posavini zbog optužbi za ratne zločine nad Srbima početak je pretakanja u stvarnost onog Milanovićevog ‘big shita’ izrečenog na sastanku s predstavnicima braniteljskih udruga, a u kontekstu Bosne i Hercegovine: bivši premijer i odlazeći šef SDP-a mislio je na optužnice za ratne zločine na teritoriju susjedne države protiv hrvatskih časnika i vojnika, kako onih koji žive u BiH, tako i onih nastanjenih u Hrvatskoj. Te optužnice su, naravno, ‘big shit’ iz Milanovićeve perspektive, odnosno iz perspektive hrvatskog premijera, ne nužno ih perspektive ljudi koji su zainteresirani da se počinitelji ratnih zločina privedu pravdi.

Optužnice za ratne zločine prilično su moćno političko oružje u bosanskohercegovačkim rukama, no ne može se i ne smije reći da je riječ o čistim konstrukcijama i pokušajima da se napakosti Hrvatskoj i Hrvatima u BiH. Jedinice Hrvatskog vijeća obrane i Hrvatske vojske počinile su mnoge zločine na tlu Bosne i Hercegovine i utoliko mnogi hrvatski časnici imaju opravdanog razloga za bojazan od bosanskohercegovačkog pravosuđa. Među njima, najzabrinutiji bi morao biti umirovljeni general Damir Krstičević, bivši zapovjednik Četvrte gardijske brigade HV-a, kojeg se već godinama sumnjiči za zapovjednu umiješanost u zločin nad više od 180 Srba u Mrkonjić-Gradu u listopadu 1995., tokom operacije ‘Južni potez’. Što će premijer Plenković, ako u BiH bude podignuta optužnica protiv njegovog ministra obrane i potpredsjednika Vlade za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost?

1/1