>

novosti logo

Kultura Kultura

Preporuke: Glazba

Pet odličnih jazz, rap, pop i hip-hop albuma iz ovogodišnje glazbene produkcije izabrao je za čitatelje ‘Novosti’ etablirani glazbeni kritičar mlađe generacije

A Tribe Called Quest: We got it from Here... Thank You 4 Your Service (Epic, 2016.)

Šesti i, kako je najavljeno, posljednji album legendarne jazz rap grupe A Tribe Called Quest došao je iznenada, nakon 17 godina pauze, uvijen u veo misterije koji je zakrio osobni gubitak i opravdanu društveno-političku nabijenost. U ožujku 2016. od posljedica dijabetesa preminuo je 45-godišnji Phife Dawg, jedan od četvorice osnivača koji su na ovom albumu zapravo prvi i posljednji put okupljeni na istom mjestu u isto vrijeme. No ako je u pitanju doista pozdravna poruka, onda mirne duše možemo zaključiti da su A Tribe Called Quest zaključili svoju priču uz prigodni prasak. ‘We got it from Here… Thank You 4 Your Service’ zapravo funkcionira kao dvostruki rekvijem – na prvoj, očitoj razini za bend sam, a na drugoj za san o postrasnoj Americi. Usprkos dugogodišnjoj kreativnoj pauzi, A Tribe Called Quest ovdje zvuče izrazito svjesno trenutka u kojem se Amerika nalazi i utoliko je zanimljivije da su jedan od prvih političnih post-Trump hip-hop albuma snimili veterani, a ne neki nadobudni mladi lavovi. Glazbeno gledano, Q-Tip, Ali Shaheed Muhammad i Jarobi White uspjeli su povezati svoje boom bap korijene s modernijim organsko-psihodeličnim tendencijama kako bi na koncu dobili ostvarenje koje, unatoč dosluhu s duhom vremena, ipak značajno odudara od trenutnog mainstream krajolika i utoliko zvuči moćnije, unikatnije i potrebnije.

Jenny Hval: Blood Bitch (Sacred Bones, 2016.)

Fantastični ‘Blood Bitch’ još jednom potvrđuje norvešku glazbenicu Jenny Hval kao jedan od najzanimljivijih glasova sa samog ruba pop-svijeta. Spajajući pop-strukture, vampirsku simboliku, ljubav prema ‘zrnatoj’ kvaliteti ranog norveškog black metala i koješta drugo, Hval i producent Lasse Marhaug po drugi put su, nakon također sjajnog ‘Apocalypse, Girl’, stvorili album koji provocira svojim idejama na gotovo svakoj zamislivoj razini. Ukoliko slušatelj na momente i može pomisliti kao se Hval približila kakvim-takvim indie pop konvencijama u singlovima poput ‘Conceptual Romance’ ili ‘Period Piece’, ubrzo ga demantiraju stvari poput ‘The Plague’ ili ‘In The Red’, koji svojim zvukovnim kolažima dodatno tumače vizualno i tekstualno poprilično jasno iscrtan koncept albuma. Premda površno može biti protumačen kao ‘album o menstruaciji’, posveta europskim B-hororima iz sedamdesetih ili na još stotinu drugih načina, ‘Blood Bitch’ je prije svega album o ljudskosti – o malim detaljima svakodnevnog života, fiziološkim značajkama koje nas obilježavaju, no najviše o prihvaćanju vlastitih manjkavosti. ‘These are my combined failures’, zaključuje Hval u ‘Conceptual Romance’ polusarkastičnim, distanciranim tonom koji joj je već postao zaštitni znak. Naposljetku, ‘Blood Bitch’ je djelo koje nas svojim lakonskim pristupom i kompleksnom zvučnom slikom podsjeća koliko je zapravo teško prihvatiti puninu svoje ljudskosti i pomiriti se s vlastitom banalnošću.

Dedekind Cut: Successor (Non/Hospital, 2016.)

Fred Welton Warmsley III donedavno je bio poznatiji pod pseudonimom Lee Bannon pod kojim je radio sve od old school hip-hopa preko drum’n’bassa do post-rocka. To stilsko skakanje Warmsley je popratio i promjenom imena. ‘Successor’ je njegov prvi album pod novim nadimkom Dedekind Cut, pod kojim je ranije u 2016. godini izdao i jako dobar EP ‘American Zen’. Naravno, s promjenom imena uslijedila je još jedna promjena zvuka pa su i ‘Succesor’ i ‘American Zen’ uronjeni duboko u ambijentalne vode. No Warmsley ovdje ne nudi glazbu za tečajeve joge i piljenje u sunce, dapače, većina njegovih zvukovnih krajobraza zvuči napeto, agilno, prepuno tenzija, poput prigušenog poziva na borbu. Drugim riječima, Dedekind Cut koristi zvukovne idiome new agea na način da ih okreće iznutra i fokusira se prije svega na kinetičku i kinematičnu stranu glazbe, dok su meditativne tendencije u drugom planu. U rijetkim trenucima kad se pojavi ritam, on je u pravilu još jedan sloj zvuka, ali je također urgentan i napet. U pukotinama ovih ostvarenja krije se zapravo poruka o životu s druge strane dramatične holivudske produkcije koju na momente svjesno parodira. Riječi nisu ni potrebne kako bi se znalo da se ovdje radi zapravo o svemu drugom osim o smiraju.

Clipping.: Splendor & Misery (Sub Pop, 2016.)

Treći album eksperimentalnog kalifornijskog hip-hop trija Clipping. ‘Splendor & Misery’ predstavlja ne samo ozbiljan izazov poimanju toga što jest ili nije hip-hop, nego i rijetko koherentnu izvedbu poprilično egzotičnog koncepta. Naime, iako su dosad bili poznati prije svega po dekonstrukciji gansta rapa nakrcanoj uličnim narativima i neobičnim zvučnim dizajnom, Clipping. ovdje hrabro zakoračuju u nepoznato: konceptualni album o svemirskom brodu punom robova, jednom bjeguncu i brodskom kompjuteru koji se u njega zaljubljuje. Cijela se ideja oslanja na bogato naslijeđe afrofuturizma, od eskapističkih jazz halucinacija Sun Raa do kozmičkog funka Funkadelica i Parliamenta. No razlozi za ovako uspjelu izvedbu možda se kriju i u izvanbendovskim aktivnostima članova. Producentski dio benda, William Hutson i Jonathan Snipes, posljednjih se godina pojedinačno ili u paru istaknuo u svijetu filmske glazbe, a frontman Daveed Diggs još je svjež dobitnik Tonyja za ulogu u hit-mjuziklu ‘Hamilton’. Ta filmsko-kazališna ambicija itekako se čuje na ‘Splendor & Misery’. Individualne pjesme nadopunjene su brojnim uvodima i interludijima koji strpljivo grade svojevrsnu hip-hop space operu. Clipping. postižu savršenu sinergiju između naizgled suprotnih dijelova, avangardnog zvučnog dizajna, minimalističkih beatova, kirurški preciznog repanja i sjajno iskorištenih gospel umetaka. Krajnji rezultat je album koji zbunjuje gustoćom ideja, ali i potpuno oduševljava silinom i ambicioznošću izvedbe.

Danny Brown: Atrocity Exhibition (Warp, 2016.)

Na svijetu ne postoji nijedan MC sličan Dannyju Brownu, a dugoočekivani ‘Atrocity Exhibition’ podsjetnik je na to što je sve sposoban utrpati unutar jednog jedinog albuma. Dijeleći naslov s pjesmom Joy Divisiona i naslovom zbirke priča J. G. Ballarda, album je namjerno konceptualno opterećen negativnim tokom svijesti i jezikom labilnih stanja. S cijelim arsenalom bizarnih, neočekivanih semplova, ‘Atrocity Exhibition’ u glazbenom smislu predstavlja povratak sempliranja kao najjačeg hip-hop oružja na velika vrata, a nije ni čudo da ono danas živi uglavnom kroz neformalne mixtapeove i beat tapeove ako uzmemo u obzir Brownovu izjavu da je na odobravanje semplova potrošeno 70 tisuća dolara. No umjesto ustaljenih soul/funk obrazaca, Brownov glavni suradnik na albumu Paul White i ostali producenti koristili su mahom nekonvencionalan izbor semplova, poput pjesama gotovo zaboravljenih kraut rock bendova (Embryo i Guru Guru), afro noise provokatora Cut Hands ili pionirke elektroničke glazbe Delije Derbyshire, što je izbor koji Browna namjerno izmješta iz konteksta suvremenog hip-hopa približavajući ga svijetu omiljenih čudaka kao što su Captain Beefheart ili Tom Waits. Cijela estetika namjernim psihodeličnim odmakom zapravo samo naglašava ozbiljnost psihofizičkog stanja glavnog junaka koji je i dalje dovoljno sabran da svoju nizvodnu putanju pretoči u impresivan niz povezanih i nepovezanih anegdota, kombiniranih osjećaja depriviranosti i melankolije, te time potpiše još jedan sjajan album svoje relativno kratke, ali jedinstvene i sadržajno bogate karijere.

(Karlo Rafaneli je glazbeni kritičar, suradnik niza domaćih medija. Kritike je objavljivao u dvotjedniku Zarez, na portalu Monitor i na glazbenom blogu Lake note.)

1/5