Čelnici Akademije pravnih znanosti Hrvatske, udruge čiji su članovi doktori pravnih znanosti, odlučili su posebnom izjavom i konferencijom za novinare zaštititi Ustavni sud pred, navodno, neuobičajeno brojnim i ponajčešće proizvoljnim i neargumentiranim reakcijama na njegovu odluku o poništenju pravomoćne presude Vrhovnog suda kojom su Branimir Glavaš i ostali osuđeni zbog ratnog zločina, te na odluku istog tijela o suspenziji Obiteljskog zakona do konačne odluke o njegovoj (ne)ustavnosti. Štiteći Ustavni sud od javnih reakcija, vodstvo udruge doktora pravnih znanosti istovremeno je međutim, svojim apriornim stavovima, izvršilo pritisak na Vrhovni sud koji u ponovljenom postupku tek treba odlučivati o poništenoj presudi Glavašu i ostalim osuđenim ratnim zločincima, ali i na suce Ustavnog suda koji tek trebaju donijeti konačnu odluku o sudbini zasad suspendiranog Obiteljskog zakona.
Ono što zamjera drugima, vodstvo Akademije pravnih znanosti Hrvatske bez ikakve je zadrške sebi dopustilo: dijeli lekcije na sve strane i nameće navodno neupitne stavove. Primjerice, za razliku od Ustavnog suda koji je prepustio Vrhovnom sudu da ujednači dosadašnju različitu sudsku praksu o primjeni dodatnih protokola Ženevske konvencije u sudskim postupcima u kojima se procesuiraju ratni zločini nad civilima, udruga doktora pravnih znanosti decidirano zaključuje da se ‘na ratne zločine počinjene prije 8. listopada 1991. godine primjenjuje Dopunski protokol II Ženevske konvencije o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba, a na one počinjene nakon toga datuma primjenjuje se Dopunski protokol I Ženevske konvencije o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba’.
Akademiji pravnih znanosti važniji je karakter oružanih sukoba od kažnjavanja ratnih zločina nad civilima. U presudi Glavašu i ostalima, Vrhovnom sudu karakter sukoba u kojima su ubijani i mučeni osječki civili nije bio bitan, važnije mu je bilo osuditi zločince
Podsjetimo, Vrhovni sud je u pravomoćnoj presudi Glavašu i ostalima zaključio da nije bitna činjenica to što je Županijski sud u Zagrebu u prvostupanjskoj presudi primijenio Dopunski protokol II, iako je istovremeno zaključio da je isti sud pogriješio kad je konstatirao da se do 15. siječnja 1992., kad su druge države počele priznavati Hrvatsku kao samostalnu državu, vodio nemeđunarodni oružani sukob. U drugoj je presudi Vrhovni sud, međutim, presudio da se Dopunski protokol II ne može primjenjivati na ratno razdoblje poslije 8. listopada 1991., kad se Hrvatska i službeno osamostalila od Jugoslavije. Ustavni sud je od Vrhovnog suda zatražio da se decidirano izjasni o tome može li se Dopunski protokol II o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba primjenjivati i na razdoblje poslije 8. listopada 1991., navodeći u svom obrazloženju i činjenicu da Haški sud to čini, odnosno da taj dopunski protokol primjenjuje kad procesuira zločine koji su na prostoru bivše Jugoslavije počinjeni od početka oružanih sukoba pa do njihova kraja i sklapanja mira, neovisno o tome imaju li karakter nemeđunarodnoga ili međunarodnoga oružanog sukoba. Uostalom, u procesu raspada Jugoslavije i osamostaljivanja njezinih bivših republika isti oružani sukobi su se prelijevali iz nemeđunarodnih u međunarodne, a sve ženevske konvencije i njihovi dodatni protokoli na isti način propisuju zaštitu civila te definiraju ratne zločine počinjene nad civilima kojima se krši međunarodno ratno pravo, koje su civilizirane države, potpisnice Ženevske konvencije, dužne sprečavati i kažnjavati.
Domaća udruga doktora pravnih znanosti očito se ne slaže s praksom Haškoga suda i primjenu Dopunskog protokola II o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba u Hrvatskoj ograničila bi na razdoblje do početka listopada 1991. godine. Vrhovni sud se dosad malo slagao, a malo nije slagao s praksom Haškoga suda: sada je od Akademije pravnih znanosti Hrvatske dobio preciznu uputu o tome što mu je činiti. Navodno braneći Ustavni sud od javnih prozivki i pritisaka, udruga doktora pravnih znanosti svojim znanstvenim autoritetom žestoko je, da žešće ne može, pritisnula suce Vrhovnog suda da provedu njihovu volju i praktički odustanu od primjene dopunskog ženevskog protokola o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba. Umjesto da svima drugima služi kao primjer neuplitanja u sudske postupke koji još traju, vodstvo udruge doktora pravnih znanosti odlučilo je presuditi umjesto Vrhovnog, pa i umjesto Ustavnog suda, koji je vrhovnim sucima prepustio da sami ujednače sudsku praksu o primjeni Ženevske konvencije i dopunskih protokola.
Doktorima pravnih znanosti, odnosno vodstvu njihove udruge, važniji je karakter oružanih sukoba od kažnjavanja ratnih zločina koji su u njima počinjeni nad civilima. U presudi Glavašu i ostalima, Vrhovnom sudu karakter oružanih sukoba u kojima su ubijani i mučeni osječki civili nije bio bitna činjenica, važnije mu je bilo osuditi one koji su ih mučili i ubijali, kršeći pritom međunarodno ratno pravo. Obrane Glavaša i ostalih osuđenih ratnih zločinaca inzistirale su upravo na karakteru oružanog sukoba te osporavale zakonitost primjene dopunskog protokola Ženevske konvencije o zaštiti žrtava nemeđunarodnih sukoba. Glavaš i ostali nastoje izbacivanjem tog protokola iz presude izbaciti i međunarodno ratno pravo i Ženevsku konvenciju, a time izbjeći suđenje za ratne zločine, odnosno svesti ga na suđenje zbog kršenja domaćega kaznenog zakonodavstva.
Akademija pravnih znanosti Hrvatske svojom izjavom – poslanom čelnicima države, pravosudnih institucija i asocijacija te javnosti – uvelike je stala na stranu onih koji uporno pokušavaju iz domaće sudske prakse protjerati primjenu Ženevske konvencije i njezinih protokola, ali i prakse Haškog suda, jer bi tada zločini počinjeni u ratu u Hrvatskoj izgubili karakter ratnih zločina. Krug bi se zatvorio i sve bi se vratilo na početak rata u Hrvatskoj, kad se javno tvrdilo i u sudskoj praksi primjenjivalo navodno pravno načelo da u obrambenom ratu branitelji ne mogu počiniti ratne zločine. Ubijene i mučene žrtve dokazuju suprotno i to se ne može promijeniti, barem ne u civiliziranim državama koje su se obvezale poštivati i primjenjivati međunarodne konvencije i protokole po kojima bi se trebalo suditi krvnicima i u kojima pravni stručnjaci i znanstvenici tragaju za najefikasnijim načinima primjene u sudskoj praksi, a ne razbijaju svoje učene glave trudeći se da ih zaobiđu i uklone iz domaćih sudnica.
