Novosti

Kultura

Proračunata inteligencija

Gillian Flynn, 'Nestala': Spisateljici je uspjeh jedina muza i jedini kriterij

Koliko se samo spinova isplelo oko novog filma Davida Finchera 'Nestala' ('Gone Girl')! Em da je snimljen u najboljoj tradiciji Alfreda Hitchcocka, em da i roman Gillian Flynn spada u kategoriju Patricije Highsmith i tako dalje. Možda nije odmah vidljivo o kakvim je navlakušama riječ, stoga ne nasjedajte trikovima: u stvarnosti bi vam trebali specijalni talenti da u 'Nestaloj' ugledate nešto hičkokovsko ili hajsmitovsko. Film 'Nestala' i knjiga 'Nestala' jesu, doduše, skrojeni prema top standardima današnjih kulturnih industrija, i David Fincher i Gillian Flynn pošteno su istrenirani u svojim fahovima: Fincher, nekad režiser 'Aliena 3', danas je solidan holivudski rutiner, dok je Gillian Flynn nova hitmejkerica, sposobna za višemilijunske cifre. Pakovanje je dakle blještavo, no kakav je sadržaj?

Romanesknim junacima 'Nestale' nitko neće upamtiti prezimena a možda ni imena: oni vode isprazan američki život, imaju para, pa nemaju para, ali i nisu siromasi. Ne postoji neki bitan razlog da budu sretni ili nesretni, jer su snop literarnih klišeja. Njihovi mame i tate su tu da stvaraju probleme, djecu ne žele jer cura ne želi bit seljačina, a prava životna dinamika i zabava sastoji se u tipičnom bračno-psihološkom koškanju. Literarnu 'verifikaciju' da nisu posve nebitni autorica traži u njihovoj sposobnosti da postanu medijski interesantni, što je zanimljiv književni alibi: čak i u literaturi da biste uspjeli ili da biste se barem osjećali uspješno, vaša priča mora završiti u TV prime timeu. Za to morate imati neke uvjete: kako bračni par Dunn (tako se zovu) nije, kako se ispostavlja, zaobišao niti jednu bračnu zamku i budalaštinu, već su od života, bez imalo smisla za odrastanje, izgradili psiho 'trivijalu na kvadrat', jama u koju upadaju nužno je duboka. Kao u nekoj izvrnutoj rukavici priručnika samopomoći za bračni život u negativnom smislu – ili bolje samoodmoći – roman 'Nestala' u literarnom je smislu beznadan slučaj. I u psihološkom također: daleko su Dunnovi od nekih ozbiljnih psiho-zlostavljača, manijaka i psiho-terorista kojima vrvi povijest romana.

Fascinantno je kako američka kultura ima talent da se svakom temom bavi kao da je prvi put, kao da baš nikada ranije ništa nije napisano. Ta vrsta naivnosti ili samozaborava, na početku pomalo osvježavajuća, ubrzo u ovom romanu postaje nesnosnom. Gillian Flynn piše o ljubavi i mržnji prema ljubavi, o ratu u braku i drugim psiho-dramama na razini šarenih komercijalnih časopisa: brak, eto, nije uvijek bajna stvar, brak je često, hm, ispunjen prezirom, mržnjom i nasiljem. Nagradu za otkivanje tople vode autorici nećemo dodijeliti jer je prave žrtve kapitalističke recesije – beskućnike – bezdušno iskoristila kao nemaštovitu scenografiju za svoj roman.

Gillian Flynn naposljetku ne može biti neinteligentna spisateljica ako je u žanru trilera prodala sedam milijuna primjeraka 'Nestale', no to je ona vrsta proračunate spisateljske štreberske inteligencije kojoj je uspjeh jedina muza i jedini kriterij. Ona katkad i iskoči iz pučkoškolskih klišeja i napiše nešto vrednije, no to je svakako premalo za tako razvikan roman.

Kultura

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više