>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Pseći grob u Marburgu

Jedinstvenim grobom u Marburgu i na njemu nagropkom, Anna Elissa Radke se uvrstila u onu rijetku pjesničku djelatnost sastavljanja nadgrobnih stihova životinjama, čiji je začetnik davna Grkinja Anita iz Tegeje

Groblje za životinje ima i Marburg, u dijelu grada Oberer Rotenberg. Kao i druga gradska groblja te vrste, i ovo je počivalište uglavnom onih životinja koje se u našem jeziku nazivaju kućnim ljubimcima, pasa, mačaka, hrčaka. Nadgrobne ploče i grobni ukrasi su listom takvi da se čine odabrani dječijom rukom: pokoja vrteška od kartona, figura srca, plišana igračka, pletena korpica sa cvijećem. Ali ima jedan grob nenavadan za današnje životinjske grobove. Pravougaoni vijenac od poliranog granita postavljen usred komada crnice zemlje, na kraćem kraku je fenjer, u sredini korpa sa cvijećem, a na drugom kraćem kraku nadgrobna ploča u obliku zatvorene knjige, sa imenom i godinama rođenja i smrti pokojnika: Bauko 2005-2013. Iz natpisa uklesanoga u četiri retka saznaje se da je Bauko žensko, i da je kučka. Ta četiri retka su na latinskom i čine elegijski distih:

Hic iacet illa canis carissima, quae fuit olim

Et comes atque cliens: nunc meruit requiem.

Ovdje je predraga kučka počinula, ona što nekad

Štićenik bješe i drug. Sad je zaslužila mir.

Epitaf paščetu sastavila je i dala ga uklesati bijelim slovima njegova vlasnica, pjesnikinja iz Marburga Anna Elissa Radke. U krugovima novolatinskih pjesnika ona je poznata i kao Sapfo iz Marburga. Gospođa Radke je rođena u Hamburgu, studirala je klasičku filologiju i evangeličku teologiju, a doktorat je stekla iz polonistike. Njeni preci su porijeklom iz Šlezije. U referatu, koji je držala na skupu o latinskoj pismenosti i nadgrobnoj književnosti, u Šćećinu 2014, uz ovaj gore, pročitala je još jedan nagrobak svojoj kuji, i označila ga kao ‘knjižni’, što je uobičajena filološka oznaka za nadgrobne natpise koji nisu uklesani u nadgrobnu ploču, već su pisani ‘za knjigu’. Taj epitaf ima naslov ‘Baukoni dragoj posvećen’ (Bauconi carissimae dedicatum):

Bauco, deliciae mea, muscula dulcis amata

Fida comesque, mihi est dicere suave vale.

Bauka, radosti moja, ti mišice voljena slatka,

Družice vjerna mi, sad valja mi zbogom ti reć.

Nijedan od ovih dvaju nadgrobnih epigrama još nisu našli mjesta u nekoj od latinskih zbirki pjesnikinje Radke. Oni su, naravno, napisani nakon što je životinja umrla. A za njenog života, Anna Elissa Radke je o njoj napisala i zbirku stihova. Tu je zbirku objavila 2011. godine u Oberhausenu. Tvrde korice, format A4 poprečno, kao slikovnice. U knjizi su pjesme na lijevim stranicama, a na desnim je 12 fotografija pjesnikinjine kučke s ‘građanskim’ imenom Bauko. Na koricama Bauko ima krila, jer je u jednoj pjesmi unaprijeđena u anđela (Mopsangella). Pjesme su na latinskom, razumije se, ali je svaku pjesmu pjesnikinja prevela (bolje reći prepjevala) i na njemački, u metru originala, pa je onda urednik knjige obadvije verzije složio na po jednu široku stranicu. Takvi su neki današnji latinski pjesnici, prevode sami sebe, sa samim se sobom natpjevavaju. Oni su antinarcisi našeg doba, oni su dragocjeni, jer su rijetki, znamo kako i koliko književnici mogu biti narcistički poremećeni. Novolatinski pjesnici ne streme za masom, oni većinu svojih čitalaca znaju u glavu, oni ne dobivaju Nobelove nagrade, nema ih ni među dobitnicima državnih nagrada, a dogodine će se navršiti četrdeset godina otkako je u Amsterdamu ukinuto i slavno takmičenje živih latinskih pjesnika Certamen poeticum Hoeufftianum, koje je cijelih 134 godine bilo veliki izazov svima njima.

Zbirka stihova latinske pjesnikinje Radke posvećena paščetu Bauki, ima naslov Molossula. Molossi je latinsko ime za pseću rasu koju Međunarodna federacija za pse smatra da je svojta dogama. Ime ima po grčkom plemenu Molosi, koje je živjelo u Epiru, a bilo čuveno sa svojih ovčarskih i lovačkih pasa. Njemačko, a i naše ime za tu pasminu je mops. U zbirci Anne Radke ima dvanaest pjesama, u raznim metrima: po dvije su u akatalektičkom jampskom dimetru, u elegijskom distihu, u falečkom jedanaestercu i u vagantskoj strofi, a po jedna u heksametru, u aristofaneju s većim sapfičkim stihom, u hromom jambu, i u glikonejskoj strofi od tri glikoneja i jednog ferekrateja. Sve su te pjesme lijepe i zanimljive i sadržajem, ne samo metrički. Tako, treća pjesma naslovljena po slavnoj Katulovoj pjesmi o Lezbijinu vrapcu ‘Vrapče, djevojci mojoj ti si radost’ (Passer, deliciae meae puellae), otkriva neslogu pjesnikinje i njezine kćeri po pitanju nedužnog paščeta:

Mopsam, delicias meas, repellit

A domo mea filia, aemula odit

Innocens animal, quod ante amavit.

Nunc pilosior esse ei videtur,

Quam ut domi toleretur ille mopsa,

quacum ludere posset tam iocosa

infans, at vetitum est et impeditum est.

Mopsu, premilu moju, tjera

Moja zavidna kći iz kuće, mrzi

Kuju nedužnu, a prije bi joj mila.

Jer dlakavija, kaže, sad je mopsa

No što trpjeti može kuća dlake.

A i kćer bi joj mogla s psom se igrat,

Ali pas je u kazni, pas je izgnan.

Dramatičnost odnosa majka-kćerka iz stihova ne umanjuje vrijednost ove zbirke kao sjajnog primjera za čovjekovu ljubav prema životinji i primjera čovjekove zahvalnosti za vjernost koju mu životinja pokazuje. Pjesnikinja u pohvalu svoje ljubimice poseže za mitološkim primjerima, za Pjesmom nad pjesmama, za Franom iz Asisija, sve je tu ljubav, i skoro ništa ne sluti na to da je kratak pseći vijek. Kažem skoro ništa, jer se već u prvoj pjesmici zbirke, naslovljenoj prvim stihom slavnog i tamnog epitafa koji je rimski car Hadrijan sastavio sebi, pjesnikinja koristi carevim riječima kao čarobnom brojanicom da svoju kujicu dugo zadrži uza se. Animula vagula blandula, piše na Hadrijanovu grobu, a Anna Elissa Radke nastavlja akatalektičkim metrom: Mollicula mea Molossula/ tu non abibis blandula. Ali će Molossula ipak otići, u svijet sjeni hadski. A za svoju umiljatost i vjernost nagradu će dobiti po antičkom kriteriju za dobre i lojalne životinje: grob. Na tome grobu će dobiti i natpis uklesan klesarskim dlijetom, a jedan će još dobiti u knjizi koja treba da iziđe.

U latinskim pjesmama pašče pjesnikinjino je ženka i ime joj je Molosula ili Mopsa, a u njemačkim je mužjak s imenom Mops. Ime Bauko (latinski Bauco, kod nas Bauka ili Baukona), nalazi se samo na onoj grobnoj ploči i u onom knjižnom epitafu.

Moglo bi biti da je onaj jedinstveni grob u Marburgu i jedini vidljivi životinjski grob s latinskim epitafom istočno od Rajne. Zapadno od Rajne bi se još poneki mogao naći. I lakše je takav grob naći tamo gdje je bilo Rimsko carstvo. Tim grobom i na njemu nagropkom, Anna Elissa Radke se uvrstila u onu rijetku pjesničku djelatnost sastavljanja nadgrobnih stihova životinjama, čiji je začetnik davna Grkinja Anita iz Tegeje (oko 300. god. prije naše ere). Sve što je Anitinih stihova sačuvano, zastupljeno je u najljepšoj od svih pjesničkih antologija, onoj koja nosi ime Anthologia Palatina. Ta je antologija kod nas prevedena jako oskudno, desetak posto od blizu četiri hiljade epigrama. Ali su Anitine pjesme prevedene sve, sve koje umakle svežderu po imenu Vrijeme. Prevela ih lijepim distihom Marija Sušac, i objavila u časopisu koji je nekad izlazio redovno, a sad mu se ne može znati kad će mu novi broj izići. Časopis se zove ‘Latina et Graeca’, a Anitini se epigrami nalaze u broju 38, godine 1991. Oni koji vole stihove i vole životinje, neka ga nađu i neka tamo pročitaju sve što je od Anite ostalo.

1/1