Nakon velikog lokalnog i korektnog regionalnog uspjeha ‘nogometnih’ filmova ‘Montevideo, Bog te video!’ i ‘Montevideo, vidimo se!’, producenti Dejan Petrović i Zvonimir Šimunec odlučili su eksploatirati i košarkašku nostalgiju. Rezon je bio logičan: ako je nostalgija funkcionirala u odnosu na razdoblje kojeg se malo tko živući sjeća, još bolje bi trebala djelovati kad su u pitanju prva dva i pol desetljeća iza Drugog svjetskog rata, sa sportskim imenima koja su za dobar dio danas živućih eks Jugoslavena ikonska. Temeljna ideja bila je ispričati priču o košarkaškim pionirima Crvene zvezde, odnosno beogradske, srpske i jugoslavenske košarke, storiju koja kulminaciju doseže na dan odlučujuće utakmice Jugoslavije i Sjedinjenih Država na svjetskom prvenstvu u Ljubljani 1970., kad čitava zemlja očekuje svoju prvu zlatnu košarkašku medalju.
Šimunec i Petrović kao redatelja su angažirali Darka Bajića (TV serija ‘Sivi dom’, ‘Crni bombarder’), dok su pisanje scenarija povjerili klasiku Gordanu Mihiću. Za popravak njegova teksta potom je angažiran Ognjen Sviličić, koji je odlučio scenarij napisati iznova. Njegov je predložak prihvaćen, ali konačni mu je pečat dao teatrolog i dramaturg Nebojša Romčević. I kako to nerijetko biva, trojica scenarista – kilavo dijete, a u konačnoj redateljskoj realizaciji ionako nesolidna dramaturgija postala je još traljavija. Na primjer, cijeli film ostaje nejasno tko je zapravo ekspresivan i važno pozicioniran (iako bez stvarnog razloga) sporedni lik Makedonca, osim što je očito da je zamišljen kao komični sidekick, a makedonskog je etnosa vjerojatno samo zato da se opravda makedonsko koproducentsko učešće. Silan problem je i potpuna marginalizacija igrača koji su donijeli prvo zlato jugoslavenskoj košarci i začeli njezinu svjetsku dominaciju, kao i nedovoljan suspense unutar presudne utakmice, što i nije čudno kad je autore više zanimala stereotipno izmaštana politička pozadina od stvarnog i uzbudljivog sportskog događaja.
Važnije je bilo izmisliti nekakve udbaške manipulacije nego posvetiti se sportskim junacima, baš kao što je čitava priča o košarkaškim pionirima Popoviću, Stankoviću, Šaperu i Nikoliću u funkciji srpskoj kinematografiji tako dragog slavljenja ‘bolje’ građanske Srbije naspram komunističkih sirovina. Ironično je, međutim, kako Nebojša Dugalić kao istaknuti komunistički funkcionar Vladimir Dedijer krade svaku scenu i dominira nad buržujčićima za koje bi gledatelji trebali navijati. Film plasira i tezu o tobožnjoj nepoćudnosti Crvene zvezde spram konkurentskog ‘podobnjačkog’ Partizana, ne trudeći se objasniti odakle onda baš u tom ‘represivnom’ periodu Zvezdinih deset uzastopnih državnih titula, dok se prva Partizanova desila tek sredinom 1970-ih, u doba liberalizacije.
Posebna je pak priča karakterizacija ‘oca jugoslavenske košarke’ i jednog od međunarodno najuglednijih jugoslavenskih trenera Aleksandra Nikolića, prikazanog kao plačljivog štreberčića koji svojim drugovima služi kao trajni predmet ironizacije, pri čemu ispada da su Nebojša Popović i Bora Stanković bili daleko važnije osobe za jugoslavenske košarkaške uspjehe. Sam narativ ispričan je iz Popovićeva očišta, no stvarni informator autora bio je Stanković, tako da je perspektiva umnogome zapravo njegova. Nije stoga čudno da je u filmu prikazan kao stameni pripadnik obespravljene građanske klase i odlučni antikomunist, a pod njegove stare dane šira javnost mogla je saznati i što otprilike misli o umrlom kolegi.
Usprkos svemu, ‘Bićemo prvaci sveta’ ipak je gledljiv film, s impresivno oblikovanim otvaranjem, no vrlo brzo upada u vode sterilnog mainstreama, odakle se ne izvlači do svog svršetka.
